Montag, 22. Dezember 2014
Mittwoch, 26. Februar 2014
DZANARIKE
autor priče: Hajrudin Lule Mekić
DŽ A N A R I K E
Slušajući kišu kako pada, tog avgustovskog jutra, stajao sam kraj prozora, zagledan u sestru Zinetu, kako, na velikoj drvenoj sofri,pomaže majci da razvije jufku za pitu.
Nadu, da će kiša prestati i da će majka ispuniti dato mi obećanje, da me " čim kiša prestane"uputi kod komšije Muslije, već sam bio izgubio. Činilo mi se da je samo ona ptičica, šćućurena ispod strehe na bunaru u našoj avliji, bila tužnija od mene. Razočaran, što se u tom trenutku nisam mogao naći izvan kuće, krišom sam plakao, jer suze nisam mogao zadržat.
Prikrivajući uplakano lice, okretao sam glavu i krajičkom oka pogledivao, čas u majku čas u sestru Zinetu.
Dok mi se naša šarena mačka vrtjela oko nogu, umiljavala i pozivala na igru, meni nije bilo ni do čega, pa sam tako uplakanog lica, legao na šilte i zaspao.
Još onomad, kad sam Turku i Musliji nosio pare za vitrove, kanio sam se da im ispričam "nešto veoma važno", da im otkrijem priču o dukatima, moju veliku i dobro čuvanu tajnu.
Strah da će mi tu priča čuti babo i majka, da će se ljutiti sto"svašta pričam okolo" nadvladao bi moju namjeru, pa je tako moja tajna i dalje ostala sačuvana.
Jednom, dok smo se mi djeca igrali ispod Hadžaginog oraha, prisluškivali smo razgovor starijih i čuli ih kako šapuću: " ... U ove stare kuće Mušovića a i u druge starinske kuće u našoj mahali, u duvarovima ima sakrivenih dukata..."
A ti dukati, tako kažu, sjaje, da se mogu i u mraku vidjeti.
Mi djeca, nismo puno znali o dukatima, ali su nam ove priče bile jako zanimljive.
Igrajući se po tamnim memljivim izbama starih kuća u našoj mahali, svako od nas se potajno nadao da ćemo u tom mraku ugledati taj "sjaj dukata".
Bilo je nečeg tajanstvenog u tim neobično lijepim starim kućama u našoj mahali i priče o dukatima su bile velika inspiracija naših dječačkih snova.
Iako nam nisu bili rod, kao dijete sam često odlazio kod Turka i Muslije, jer su bili ljudi rijetko viđene ljudskosti, poštenja, topline i ljubavi.
Danas, u svojim dovama, sjećajući se dragih likova iz djetinjstva, sjetim se i njih, onako siromašnih, punih ljubavi i topline i molim se dragom Bogu dž.š. da im podari lijepi Džennet.
Sjećam se i koliko sam puta, kao dječak, bezuspješno pokušavao nacrtat Muslijin lik. Od djetinjstva, osjećajući u sebi dar za slikanjem, trudio sam se toliko puta, da dodirivanjem njegovih bora na licu, otkrijem tajnu njegove ljubavi. Nadajući se da ću mu bolje zapamtit i nacrtat lik, čak sam mu dodirivao bradu i saruk, zbog čega me majka često prekorijevala i opominjala , što ne dam čovjeku "s mirom sjest" .
Upamtio sam njegovo beskrajno strpljenje i odobravanje moje znatiželje, pa mi se čini da još uvijek vidim one tople oči, njegov osmjeh i svaku boru njegovog lica.
Sa šilteta, koji je upijo moje uspavane suze, iz slatkog sna, probudio me majčin glas:
- Kiša je prestala da pada – reče mi, milujući me po glavi .
- Hoćeš li da odeš kod Muslije?
Čujući te radosne riječi, trgoh se iz sna, ne čekajući da mi dva put ponovi, skočih na noge.
Nazuvajući nove gumene čizme, koje mi je babo prije neki dan kupio, nogom odgurnuh onu našu šarenu dosadnu mačku, koja me nije ostavljala na miru.
Na brzinu uzeh papirnu kesu u koju je majka već bila stavila nešto od hrane za Turka i Musliju, otvorih avlijska vrata i razdragan istrčah na sokak.
Na sokaku sam ugledao puno djece, a neka od njih su veselo trčeći prema Zabavištu, vikala:
- Vidjeli smo kamione, dolazi nam Paula!
Već sam znao da je Paula bila, starija bogata Švabica, koja je živjela sa nekim Mladenom. To su bili prijatni i zanimljivi ljudi koji su imali svoj pokretni, zabavni park.
Za nas, bjelopoljsku djecu, pojava Paule i Mladena, značio je dolazak ringišpila, velike varoške atrakcije i glavnog okupljališta mladih.
Predstave su obično počinjale u večernjim satima uz okretanje ringišpila, ciku i galamu, sa blještavim svjetlima iz raznih automata, koji su nas k’o magnet privlačili.
Dok smo, mi djeca, pronalazili hiljadu načina da se zabavimo, oni malo stariji od nas su sa džuboksa slušali muziku, kradući u sjeni mraka djevojkama poneki poljubac…
Danju sam, prolazeći kraj zgrade Zabavista, krišom pogledivao u voćnjak Karličića, gdje se uzdizalo veliko stablo prepuno zrelih crvenih džanarika. Podsjećalo me je kad smo krali voće , ili kako smo mi nazivali "upadanje", tada naš najveći grijeh.
Sjećam se kada bi smo išli da "upadamo u jabuke i kruške" kod Jonuzage Dervovića, koji je imao najljepšu bašču i voćnjak u varoši. Dok smo na brzinu trpali voće u džepove, “umirali” bi od straha, iako nas on nikada nije kažnjavao zbog toga. Mnogo smo se više bojali da nam roditelji ne saznaju za to “upadanje” u tuđe bašče.
I krađa dzanarika, u voćnjaku Karličića, ostala mi je u posebnom sjećanju, jer su baba Fimine džanarike bile najslađe.
Behar sa njihove džanarike, proljećem bi, bjelinom
snijega ispunjavao svaki kutak naše mahale. Čini mi se da je to stablo baba Fimine džanarike bilo najveće koje sam ikad u svom životu vidio, a plodovi kad uzrenu, crvenili su se k’o krv.
Samo stariji i hrabriji od nas mogli su se popeti na tako veliko stablo. Mi, manja djeca, smo čuvali stražu, dobijajući za tu uslugu po jedan džep džanarika.
Akcija nam je počinjala preskaknjem preko taraba, kada bi čučeći u travu, osmatrali vrata staričine kuće, bojeći se da nas ne baba Fima ne otkrije.
Ona je, čuvajući stražu, znala satima sjedit ispod džanarike, ponekad bi, jadnica, čak tu i zaspala. Vješti mahalski kradljivci su koristili tu priliku i polahko prolazeći pored nje, peli se na dažanariku. Naš zvižduk im je bio dogovoreni "znak za opasnost".
Tu, preko puta voćnjaka Karličića, bilo i naše Zabavište, čiji je objekat, mnogo ranije, tj.1905. godine rukama vrijednih neimara napravljen.
Oko tog objekta , odakle smo posmatrali i čeznuli za uzrelim džanarikama, imalo je veliko igralište, sa visokim borovima i lipama, koji su divno mirisali u ljetnjim noćima.
U tom istom sokaku, koji se prilično strmo spuštao sve do same obale Lima, bilo je i nekoliko kovačkih radnji, a od svih najpoznatija je bila Bećkova kovačnica.
Čini mi se da I danas osjećam mirise vatre i dima, raspirenih kožnim mjehom, kao i neobičnih zvukova kovačevog čekića sa nakovanja.
Kad sam sav razdragan i nestrpljiv stigao ispred Turkove i Muslijine kućice, otškrinuvši drvenu vratnicu, škripom poplaših, ispod krova pospale ptice i one odjednom prhnuše ka Limu.
Meni, kao djetetu, činilo se da dolazim kod najrođenijih i nije mi smetala ta samotinja u dubokoj tišini, jer mi je sve tu, sa tim, dragim, trošnim kućerkom, bilo nekako neobično lijepo.
A kad, iznad trošne kućice u Klancu, na jednom uzvišenju na obali Lima, ugledah džanariku u vrtu, mojoj radosti nije bilo kraja.
Vidio sam da su se grane džanarike od silnog roda, savile do zemlje i dolje, na zemlji se žutjeli mnogobrojni plodovi.
Pomislih: “ Bože dragi, jesu li i ti dukati o kojima narod priča,ovako žuti i lijepi?”
Kiša, koja je padala cijelog dana, stresla je puno džanarika na travu ispod stabla, pa se sve žutjelo kao pokidani suncokreti.
Džanarike bi kadkad kliznule niz strmu bašču sve do ulaznih vrata
male kućice, kotrljajući se, žurile su da sustignu jedna drugu.
Svaki moj odlazak kod Muslije i Turka, bio je prilika da saznam o njima nešto novo.
Kad sam preskočio prag kuće, u sobi ugledah Musliju kako leži bolestan, ali čim mi začu glas i selam, malo se pridiže. Milujući me po glavi, radostan mi ispruži drhtavu ruku i malo mi se osmijehnu. Osjećajući na kosi topline njegove ruke, bio sam tako sretan.
- Eh, ovaj musibet, ova zaduha, pregla, ašićare da mi dohaka.
- A đe je Turko ?- upitah ga, tek da započnem bilo kakvu priču.
- Bože mili mahnit li je, ode po onoj najvećoj kiši kod Saliha da mi potraži neki ilač za ovu boljku.
A, bogme, donosila mi je i Selima neki dan nekakve trave,
eno ima hi još u onoj džezvi na tegari. Od toga me malko ka popušći, pa se jope navrne.
Malo počeh razgledat po sirotinjskoj sobici i zagledah se
u dolapčić (mali otvor u zidu) u kojem su stajale prazne kutije od šibica, koje su, bez palidrvaca, umjetnute jedna u drugu, formirale oblik točka.
Šibice su bile iste veličine ali su se razlikovale po boji i ovom "točku" davale su neobično lijep izgled. Neke su bile u boji meda ili drveta, neke ružičaste, neke su imale razne nijanse braon boje, od svijetle do tamne, gotovo crne.
Nisam mogao savladati znatiželju, pa sam jedne prilike upitao Turka:
“ Za šta ti služe ove prazne šibice, ovako posložene u obliku točka?”
"Moj Hajro, to ti je moj točak života...svaka od ovih šibica označava po jednu moju godinu... "
Sjedajući kraj Muslije na ivicu metalnog kreveta, uzeo sam taj "točak", radoznalo zagledajući šibice, te brojače vremena.
Sad, dok sjedim, mislim: “Eh, šta sve živ insan predevera i ostane u pamet.”
Uvijek sam se pitao, zašto su ljudi toliko halaplivi, gramzljivi, nezasiti i zašto zaboravljaju najvažnije – kraj svog puta...?
Dok sam ja kraj Muslije mislio o ljudskoj pohoti, on mi isprekidanim glasom poče pričat:
- Svjedok sam teških vremena, kada je bilo suše i gladnih godina kada su age i begovi preko noći ostajali bez svojih imetaka i živjeli u krajnjoj oskudici, ali su saburom, kao najačim oružjem i vjerom u Allahovu milost u tom iskušenju, dostojanstveni opstali...
- Moj Hajro, vazda sam ti bio vrijedan. Dok me bolest nije savladala, dugo sam godina bio hamal, a kao mali, pomagao sam i u uglednoj kući Kajabegovića, sve dok nisu odselili za Tursku. Ovaj tagar što vidiš ođe, hedija mi je od gazde, Ahmetage Kajabegovića.
Mučno je, i plaho teško sačuvati ponos u gladi i neimaštini. To mogu samo oni koji su Bogobojazni i oni koji steknu halal nafaku sebi i svojoj porodici.
Iako sam dobro znao da to nije bio pravi trenutak, iako su mi se dlanovi znojili od nestrpljenja, dok sam pružao ruku pomažući mu da se uspravi na jastuku, ipak izustih:
- Adžo Muslija, neki ljudi pričaju, da u duvarove starih kuća u Gornjoj mahali ima sakrivenih dukata..."
Muslija polako podiže glavu k meni, gotovo sastavljajući obrve, pomalo ljutitim pogledom mi obrusi:
- Belćim je to jopet onaj taksirat odundžija Salko…? Jel de?
A bešel on ona visoki, pomršavi, malo povijenih leđa?
- Beše...- rekoh,dodajući mu safu sa čajem, nastavljajući drhtavim i nesigurnim glasom:
- I još jedan nižeg rasta, sa kačketom...
- To je onaj bahsuznik, što spava u Behovoj staroj kuci kraj Dervovskog mezarja i drugim tuđim magazama i pijan halijeda po čarsiji. Biva, on zna đe su dukati...?
- E, da mi je samo da ga dokučim.... "
A onda se osmjehnuvši, ispruži ruku i položi je na moju:...
- Bezbeli da je bilo dukata ...Pričat ću ti ,ha malo prizdravim o lijepim pešterskim djevojkama i nevjestama okićenim zlatom i dukatima ...Eh, kad sam jedne rede, sa rahmetli Ahmetagom iš’o po mladu s konjima, čak u Sjenicu ispod Pometenika.....
- Nego moj Hajro, traži ti halal-opskrbu i dobro se čuvaj harama, na ovom deverdunjaluku. Halal imetak i Bogobojaznost su najbolja opskrba, najljepši i najsjajniji dukati. Traži ih u svakom vremenu i na svakom mjestu,tako će ti snaga postajati sve veća i veća i đovdi i duši Bezbeli, naći ćeš ti svoje dukate, inšaallah.
Kad mu u glasu osjetih umor, bol i nemoć, zaključih da da mu ne dosađujem i da mu više ne pričam ništa.
- Adžo Muslija, haj' ti legni, a ja odoh da uberem koju džanariku .
Kad se s njim poselamih, izađoh i nabrah pune džepove slatkih i sočnih džanarika.
I ovog hladnog decembarskog jutra ,sjedući kraj prozora , dok gledam sive oblake natmurnog neba i prve pahulje snijega iznad nabujale Rajne, učini mi se na trenutak, da tihi sabahzorski vjetar sa Obrova raznosi tek rascvjetale latice bijelog behara u Gornjoj mahali i da Muslijine džanarike sjaje poput onih žutih dukata, u starim duvarovima sakrivenim.
Radujem se što sam, iz Muslijinih nasihata, odavno “našao” svoje dukate i znam, da mi sada u snu moje nostalgične duše, samo snovi plove, kao tiha rijeka Lim, noseći me cvjetnim poljem bijelim…
Donnerstag, 3. Oktober 2013
PUT DO NAGRADE
Svi se mi ponosimo vremenom u kojemu smo odrasli i jednom kada počnemo razmišljati o tome što se sve desavalo tih davnih 70-tih nemoguće je ostati ravnodušan.Sjećamo se lijepih dana koji su davno iza nas i trudimo se otrgnuti ih zaboravu...
Velika sala Doma kulture bila je prepuna i nedovoljna da primi sve zainteresovane,
koji su te večeri željeli prisustvovati prvom i velikom bjelopoljskom festivalu,takmičenju pjevača amatera narodne i zabavne muzike, pod nazivom "Prvi glas Bijelog Polja" Bio je i veliki broj posetilaca koji su stajali uz samu pozornicu . Nošeni velikim entuzijazmom,organizatori su uz puno poteskoca i jako skromnim sredstvima uspijeli organizovati ovaj veliki spektakl pjevača amatera.
Ova muzička revija imala je zadatak da pokaže muzičku scenu u našoj sredini i eventualno lansira nove nade u muzici,sto je u ono vrijeme bilo jako tesko,cak nezamislivo, snimiti singl ploču, napraviti karijeru, ili bar malo biti popularan-mislim da je to tada,tako nekako izgledalo, iako je ovaj grad imao puno talentovanih ljudi.
Takmičenje pjevača amatera se nije moglo održavati svake godine,pa je nekoliko puta prekidano i po nekoliko godina uzastopno...
Na pozornici se nalazio muzički orkestar iz Makedonije, koji je započeo program s višeminutnim instrumentalnim zagrijavanjem.Ova muzička grupa je inače, u istom sastavu svirala tog ljeta svako veče u basti hotela "Sandzak".Grupa je njegovala instrumentalnu ,zabavnu i narodnu muziku . Bili su to iskusni muzičari, sa dugim stažom ,ali sa jako skromnim muzičkom opremom,na koju niko nije posebno obraćao pažnju.
Bina je bila jednostavna i bez ikakvuh posebnih "dekoracija".U pozadini pozornice nalazile su se samo sivo-plave zavjese.Ipak, sve je djelovalo svečano,opušteno, i jako lijepo.Gledaoci su bučno pljeskali sa nestrpljenjem čekali izlazak takmičara.
U toj predivnoj atmosferi svi su se trudili da se što uspješnije pokažu pred dupke punom dvoranom gradskog bioskopa
Tih 70-ih godina prošlog stoljeća,podjednako se slušala i narodna i zabavna muzika.Skupljali smo gramafonske ploče stranih izvodjaca i organizovali razne igranke. Pjevali smo i narodne pjesme , jer smo smatrali da i ona najgora narodna pjesma može da dotakne nekog u pravim okolnostima, kroz nekakvu identifikaciju,te da je zabavna i rok muzika dobra samo za disko klubove i igranke .
Nezaboravna druženja,plesne večeri ,uz mnogo dobre muzike u živo, obično su organizovane u hotelu "Sandzak" .Jedinstveni ugodjaj nisu imali samo gosti hotela već i oni koji su šetali korzom,koje se nalazilo uz sami hotel ,ali i zaljubljeni parovi koji su dugo u noć sjedili u velikom gradskom parku,uzivajući u raznovrdsnoj muzici,koja je dopirala sa terase hotela.
Svaka nova ideja za okupljanje i druzenje omladine je bila posebna na svoj način, svaki zanimljiv i dodatno uzbuđenje za sebe.
U suterenu,novosagradjenog hotela "Sandzak" smješten je bio jedan veoma moderan i luksuzno opremljen disko klubu u skladu sa svim evropskim i svjetskim standardima. Ovaj hotel je imao veliku ljetnju baštu, ugodnog ambijenta otvorene terase restorana okružene zelenilom ,veliku kafanu te dvije sale za razne prigode:Hotel nije bio baš remek djelo arhitekture ,no ipak,onako visok,sa svojim neobičnim potkrovljem na jedanaestom spratu,koje smo zvali "golubarnik" gdje smo često boravili, slušajući muziku uživali u prelijepom pogledu ,dominirao je čaršijom .
Hotel "Sandzak" je bio i ostao simbol Bijelog Polja, i mjesto za koje su vezane divne uspomene,u kojem smo dolazili kao maturanti i u kojem smo poslije maturskog plesa otplesali iz sigurnog djetinjstva u nesigurnu mladost.
Nismo žurili da odrastemo ali smo morali pratiti plesne i druge korake koji vode u ozbiljniji dio života,za koji ce nam ," nešto kasnije" dodatno biti često potrebno izvoditi razne akrobacije i lupinge...
Interesovanje za ovaj koncert je vladalo danima ranije.Danima se pričalo po gradu, o tome ko će sve učestvovati na takmičenju i ko ce biti pobjednik.Tih dana sam i ja, skoro sa svim mojim drugovima raspravljao o prijavljenim kandidatima za Prvi glas Svi smo nagadjali šta ce se desiti ,prepucavali se između sebe,padale su opklade,onako u piće, i već unaprijed smo glasali za svoje favorite.
Samo dva dana prije održavanja takmičenja,dok sam bio u avliji ,zauzet nekim poslom,pozvao me moj komšija Jusuf ,kojeg smo zvali Kaški,da dođem kod njega,da čujem novu pjesmu.Kaški je bio vrsni majstor krojač. Često smo se okupljali u njegovoj radnji i slušali razne hitove narodne i zabavne muzike sa gramafonskih pločai .Pjesma koju sam tada prvi put čuo kod njega ,jako mi se svidjela, te na nagovor komšije Kaškija i obećanja da će mi sašiti najbolje pantalone za nastup , odlučih da se prijavim na takmičenju pjevača amatera...
Proba je počela istog dana, ispred samog održavanja takmičenja, u hotelskoj sobi , u kojoj je boravio šef orkestra Dimče,koji je svirao harmoniku i klavijature.
Sjedeli smo za jednim manjim stolom na kojem se nalazio gramafon.Dimče je bio stariji čovjek, mirne i tihe prirorede.
Družili samo se svakodnevno sa njim i ostalim članovima orkestra,tokom njihovog boravka u našem gradu.Dimče je bio i strastveni ribolovac.Često smo odlazili na pecanje ribe na rijeci Lim,ali nikada nisam govorio o mojim pjevačkim željama i sposobnostima ,zato je bio zapanjen,kada sam mu rekao da želim da se prijavim za takmičenje .
Poslušao je pjesmu sa gramafonske ploče,zapisao je melodiju i tekst ,na parčetu papira, uzeo je moju intonaciju i rekao da otpjevam prvu strofu pjesme.
"Lepo pevaš... "
reče Dimče,nakon što sam otpjevao, onako "na suho", bez muzike, a zatim ,istu strofu pjesme , uz pratnju i prijatne zvuke harmonike,otpjevao još jednom.
"Lepa pesma ...vidimo se večeras ..." Podižući pogled sa harmonike,blago se osmjehnuvši, pružio mi je ruku .
.
Sve je trajalo jako kratko,a opet interesantno,opušteno i bez veće treme,Tako je ova moja proba i lijepo raspoloženje harmonikaša, na neki način ulivalo neki poseban optimizam. Bio sam iznenadjen ali i sretan da sam uspio Dimčeta ubijediti da za kratko vrijeme pripremi pjesmu za takmičenje.
Takmičenje pjevača, kao i svako drugo, ni po čemu posebno,no ipak, gotovo uvijek bi probudilo veliko interesovanje kako mladih tako i starijih.Bilo je to , pored Titove stafete i jedino značajnije "okupljanje građana"...
Nalazio sam se iza scene u jednoj zajedničkoj prostoriji sa ostalim učesnicima.
Inače ,ovu prostoriju koriste akteri raznih pozorišnih predstava (glumci, baletski igrači, statisti) da se pripreme za predstavu.Vrlo često je to ista prostorija u kojoj se glumci šminkaju za predstavu.
Svi smo nervozno čekali izlazak voditelja programa na scenu i najavu prvog takmičara. Čekajući svoj red,neki takmičari su tiho pjevušili,neki su izlazili i ulazili,dok su drugi mirno i strpljivo čekali.Djevojke su brinule o svojoj frizuri i obično se nalazile ispred velikog ogledala.
Stajao sam naslonjen na zid pokraj vrata garderobe, i pazio da mi se pegla na pantalonama ne pokvari .Čini mi se, da sam u tom trenutku više brinuo o svojem osobnom izgledu nego o samom nastupu i pjevanju.Izgledao sam više rokerski,sa nesto dužom kovrdzavom kosom.Odjeća na meni je bila u istom stilu: drap svilena rolka,drap pantalone,koje je Kaški sašio u rekordnom vremenu,cipele i kožna jakna su bile boje kože.
Pored mene je takodje strpljivo stajao, s rukama u džepovima ,moj komšija Muzafer Zaimović ,poznatiji kao Pikalo.
Obojica smo se prijavili za takmičenje u kategoriji narodne muzike...
Pikalo je bio prijatan momak i jako je lijepo pjevao.Dugo godina ,nakon ovog takmičenja,popularnost mu je naglo porasla, ali je još uvijek bila samo lokalnog karaktera.
Sjećam se ,bilo je ljeto 2005.godine ,dok sam boravio u Bijelom Polju na godišnjem odmoru ,posjetio sam ga u njegovoj porodičnoj kuć i,u Gornjoj mahali,na obali Lima .Sjedeli smo dugo u bašti ispred kuće i pričali o svemu.Malo smo i pjevali,prisjećajući se takmičenja pjevača amatera..Tom prilikom poklonio mi je njegov prvi CD koji se tih dana trebao pojaviti u prodaji .Nedugo zatim, preminuo je nakon duže bolesti.Od malena je sanjao da nekada postane slavan,poznat i popularan pjevač .Na žalost, igrom sudbine,nije uspio naći put do zvijezda...
Ove takmičarske večeri,na Pikalovom licu jasno se vidjelo da žarko želi da pobijedi.Tipovao sam na njega i bio ubijedjen da će on pobijediti .Iako mladji od mene,imao je mnogo više iskustva pjevajući po kafanama.Meni je ovo bio prvi javni nastup pred publikom, ali sam bio siguran da će i pjesma koju sam odabrao ,postati hit i osvojiti srca poklonika narodne muzike.Bez lažne skromnosti moram reći ,upravo smo nas dvojica"Gornjomahalaca" te večeri imali dobre pjesme i bili najozbiljniji kandidati za osvajanje prvog mjesta.
Dalo se primjetiti da je Pikalo bio nervozan isto koliko i ja ,ali smo se trudili da to prikrijemo.
Malo smo pričali o izvanrednoj atmosferi u sali ,ali i o razglasu i zvučnicima, koji nisu bili najboljeg kvaliteta.
Bilo kako bilo,program je počeo i takmičari su se smjenjivali jedan za drugim...
Ono što je bilo posebno interesantno jeste moje pojavljivanje na bini.Naime,kada je voditelj najavio moj nastup sa pjesmom "Nije on čovjek za tebe",orkestar je već počeo svirati prve taktove.
Na binu sam izašao raspoložen i bez vidljive treme, a publika me je dočekala gromoglasnim aplauzom.
Kada sam prišao do mikrofona,metalna šipka,takozvana pecaljka, sa stalkom, na kojoj je bio pričvršćen mikrofon ,bila je izrazito niža.Obzirom da sam morao početi prvu strofu pjesme ,a vremena je bilo samo koliko da podesim metalni držač u visini koja je meni odgovarala, nekih pola metra ili više ne znam tačno, u tom trenutku ,prolomio se vulkan oduševljenja .Čitava kino sala odjekivala je od skandiranja i aplauza. to me nije zbunilo,naprotiv,to me još više ohrabrilo.Nasmijao sam se i počeo pjevati, kao da se ništa nije desilo.
Bila je to za mene prva i neponovljiva ,vrhunska atmosfera i kontakt sa publikom koji me je neobično radovao .Bio sam neizmjerno ponosan i zahvalan publici na toplom prijemu ,podržavanju i bodrenju.
Bilo je te večeri , mnogo uspjelih i manje uspjelih ostvarenja ali bez obzira što i s tehničke strane koncert nije bio savršen,možda ni ja nisam mogao da dam svoj maksimum,ali svejedno,znam da ću uvijek pamtiti ovo takmičenje , sa velikom ljubavlju i nostalgijom i biti zahvalan svima.
Nakon završenog takmičenja ,ispred doma kulture ,bilo je veselo i jako bučno.Veliki broj okupljenih čekao je izlazak takmičara.
Izašao sam iz sale sa ostalima .Svako malo vidio bih nekoga poznatog.
Silazeći niz stepenice,probijajući se kroz gužvu,mnogi su nam prilazili,grlili,čestitali...
U jednom trenutku primijetih i svoju najbolju drugaricu Belmu.Bila je sa jednom djevojkom koju sam tada prvi put vidio.
Gomila raje nalazila se izmedju nas pa nisam mogao odmah prići do njih.
"Bio si najbolji!"
Rekoše obje skoro u isti glas,pozivajući me da im se pridružim.
Bio sam jako radoznao i nestrpljiv da upoznam Belminu drugaricu.
Belmina drugarica je bila jako lijepa djevojka, visoka,elegantna ,sa ležernom dugom i smeđom kosom.Njeno lice odavalo je neskrivenu radost i zadovoljstvo. Kada sam prišao , pružila mi je svoju ruku. Bio sam iznenadjen njenom otvorenošću i vedrim izgledom .Imao sam osjećaj kao da se već dugo znamo.
Umjesto svoga imena , izgovorila je tiho:
"Htjela sam da te poljubim..."
Bila je to najveća nagrada za mene,ali , i najljepši početak našeg zajedničkog života...
Hajrudin Lule Mekić
Sonntag, 25. August 2013
HEDIJA NA MEZARU
Tog petka, jedanaestog dana mjeseca ramazana,sjedio sam u haremu, kraj majčinog mezara .Proučih fatihu i dodirnuh rukom,mali bijeli bašluk od prirodnog kamena nepravilnog oblika .Sćućuren kao umorni usnuli cvijet,izvirivao je iz mekane zelene trave i blještao od jutarnjeg preliva svjetlosti i rose .Na bašluku samo jedna mala metalna pločica, sa ispisanom surom El-Ihlas (Iskrenost) ,toliko jednostavnom s puno simbolike postojanosti, uzvišenosti u težnji ka potpunoj iskrenosti i otvorenosti, povjerenju i blizini Gospodara.
Bila je to jedina želja i amanet moje majke.Upravo onako kako je živjela, skromno i nenametljivo,ne poklanjajući pažnju ničemu od ovosvjetskih ukrasa.Sa svojim iskrenim ibadetom,čvrsto vjerujući u milost Uzvišenog Gospodara.
Topli sjaj drhtavih kapljica rose na ajetima i mali bijeli bašluk,kao jedan cvijet, ispunjen nurom i Dzenetskom ljepotom, činili su me tako sretnim, ali i opominjali na nužnost podsjećanja na smrt, i susret sa svojim Stvoriteljem,kad ništa nećemo moći sakriti.
Na bočnim stranama bijelog bašluka,treperile su slike sjena,samonikle biljke. Bijeli noćni karanfil(klinčić) sa svojim lepršavim zelenim listovima i bijelim cvijetovima, nalazilo se uz sami bašluk .Bila je ovo jedina biljka ove vrste na mezaru ali i u cijelom haremu .Kao da vidjeh majkinu bijelu šamiju sa ojom , koja je bila ukrašena (kerana) zeleno-bijelim svilenim koncem ,grancicama ,listovima i cvjetovima ,baš kao na ovoj biljci .
Bijeli noćni karanfil je mirisna biljka, koju osim cvijetova krase i lijepi, zimzeleni, sivo-zeleni listovi prekriveni sitnim bjelkastim dlačicama.Plod ove biljke (kapsula) sadrži smeđe sjeme, karanfil (klinčić) ,koji se nalazi na samom vrhu svake grancice ,iz kojeg izrasta cvjet bijelih latica , dugih oko 3 cm. približno iste veličine kao i plod .
Cvjetovi se otvoraju i odišu svojim mirisom ,samo u predvečerje , a zatim se noću ponovo zatvaraju.
Cijeli mjesec ramazana je, ova neobična samonikla biljka,"hedija na mezaru moje majke" otvarala svoje latice u večernjim satima , ispred iftara, šireći svoj miris, a zatim noću ponovo sklapala svoje latice .Sve je izgledalo tako nestvarno, kao u nekom snu.
Okrenuh svoje dlanove prema nebu,proučih šehadet i u molitvi rekoh:" Neka je beskrajna hvala Uzvišenom Gospodaru Milostivom, koji nas iz tmina neznanja u svjetlo saznanja svojom uputom izvodi. Neka je veliki rahmet i milost Božija, svima u ovom haremu ,koji nas strpljivo čekaju."
Bijeli noćni karanfil je svojim lijepim izgledom i mirisom ,mamio jednu pčelu ,koja je oblijetala oko snježno bijelih cvijetova, pokušavajući da zaviri među krhke mirisne latice.
Dugo sam gledao ovaj neobičan samonikli cvijet, dok su se njegove tanke grančice savijale,stvarajući prelijepu igru svjetla i sjenke na bašluku,dodirujući malu metalnu pločicu sa ispisanim ajetima.
Zatvarih oči i nastavih lutati beskrajem svojih misli.
"Sjećaš li se Hajrudine babovih "bijelih pčela...?"
Upita me majka, toplog junskog predvečerja, dok smo zajedno sa njom, ja i moja supruga , sjedili u bašči ispod kruške.
Prijatna svježina je dopirala iz tek zalivenog povrtnjaka zasađenog raznim povrćem...
Bila je to jako lijepa bašča, sa velikim povrtnjakom i manjim voćnjakom koji se nalazio na jednom blagom uzvišenju, sa nekoliko stabala starih sorti krušaka ,jabuka i jednim stablom dunje,koje smo obično u martu ili početkom aprila krečili. Bila je ovo dobra zaštita od glodara i insekata ali su ovako okrečena stabla,u zelenom travnjaku izgledala jako lijepo. Ovaj dio bašče smo zvali "livadak" .
Majka je najviše voljela cvijetnjak ,koji se nalazio ispred stare kuće,a koji je sa velikom ljubavlju uredjivala,
no ipak,nakon babove smrti , često je obilazila i bašču, uvijek iznalazeći neki posao. Zalijvala bi i plijevila lijehe,podvezivala paradajz i boraniju ,i sve je moralo biti uredno i na svom mjestu.
Samo dvije godine ranije, u ovom livadku, na istim drvenim klupama na kojima smo sjedili ,bile su poredane babove košnice sa pčelama.
Neobično je bilo bez baba,osjećala se velika praznina.Neobično je bilo i bez pčela, no majka se uvijek trudila da sačuva od zaborava lijepe uspomene.
Kao da sam čekao ovaj trenutak ,ne sluteći,koliko će skrivenih emocija ,probuditi majkine riječi.
Obradovan njenim pitanjem,sipajući šurup iz staklenog bokala u čaše rekoh:
"Sjećam se majko,bilo je to na ovom mjestu,baš na ovom stablu kruške..."
Lijepo je bilo odrastati kao najmladje dijete u porodici punoj djece.Još kao dijete bio sam jako miran i povučen, ali opet veseo i mio dječaič kojeg su svi voljeli .Tako sam ja kao osmo dijete bio pomalo razmažen, i uživao sve privilegije ,ali kada god to zatreba uvijek sam bio poslušan.
Moram priznati da sam ponekad i nevoljno prihvatao obaveze, pogotovo ljeti,kad je vrijeme sunčanja i kupanja na rijeci LIm...
Prisjećajući se svoje mladosti ,i babovih "bijelih pčela" do u detalje , slike su se nizale jedna za drugom.
Osvanuo je lijep sunčan junski dan, Majka je bila u kući i pripremala ručak,dok su moje sestre raspremale po kući. Braća sa svojim društvom,a babo je otišao na posao.
Iako sam već bio dogovorio sa drugovima, odlazak na rijeci Lim ,na čaršijskom kupalištu Sinjavac, morao sam ostati u livadak da čuvam pčele .
Te godine, u vrijeme bujnog procvata na livadama je bilo neobično puno cvijeća a voćke kao što su šljive, kruške,trešnje i jabuke,prepune behara,pa su se pčele iz jedne babove košnice ,do kraja maja ,dva puta rojile (razmnožavale)Rijetka je godina u kojoj se pčele roje tri puta.Treći roj se zove "bijele pčele",no za treće rojenje ,godina mora biti obilna pašom,tako da bude i "bijelih pčela"
Meni tada nije bilo sasvim jasno ,zašto se treći roj zove "bijele pčele" , jer sam bio još dječačić ,pa sam ostao pri svome mišljenju,da pčele u trećm roju, svoju prirodnu boju postupno mijenjaju u bijelu.
Veliko je pčelarsko zadovoljstvo kada dobiju bijele pčele,pa je i mom babi bilo jako stalo do "bijelih pčela" ...
Sjedio sam u hladovini ispod dunje,nedaleko od košnica, čitao neki crtani roman i
pazio da roj ne pobjegne.Vrijeme je sporo prolazilo.Pčele u košnicaman su bile tihe i ništa nije nagoviještalo da će se tog dana rojiti.Sunce je visoko odskočilo i probijalo svoje zrake kroz široku razgranatu krošnju dunje.
***
"Pčele su kao i ljudi " veli moja majka,jedne prilike ,dok smo u mutvaku pomagali babi oko pravljenja drvenih ramova, za nove košnice i nove rojeve , ugradjujući na njima tanke pločice (listove) od žutog pčelinjeg voska.
Pogledah u majku,dodajući joj dzezvu sa istopljenim voskom, pa je upitah zbunjeno :
"Kako to, pčele kao i ljudi...?"
Gledao sam majku, dok je iz dzezve ,istopljenim voskom,pažljivo nalijevala u mali urezani žljeb na drvenom ramu ,kako bi učvrstila prdhodno postavljenu tanku pločicu od voska u žljebu.
"Pokazuju ljutnju Hajrudine, baš kao i ljudi ..." odgovori majka a zatim umilnim glasom nastavi : "Neke su više vrijedne ,neke manje . Pčele su mnogo povezanija zajednica od ljudi .Odlaze u potrazi za polenom i vodom,ali se i vraćaju svojoj košnici,zato ,jer svaka zajednica ima svoj miris po kojem se prepoznaju.No ima i onih pčela,"lutalica". koje odlaze i neke od njih se nikad ne vrate.
Odlete one tako ,kako bi sakupljale hranu a onda u povratku sa paše,gube orijentaciju i osjećaj(miris) zaboravljaju svoju zajednicu ,i ulaze u tuđe košnice... "
Prije nego li je majka uspjela završiti rečenicu, babo je prekide rekavši:
"Vallahi Vasvija, takve pčele prave višestruki zijan i bolje što se ne vraćaju..."
Namještajući svoju kapu francuzicu ,nastavi :
"Bezbeli,sve i da ostanu u košnici ,u takvom behutu ,samo bi bihuzurile ostale pčele.Takve pčele nisu ni za moju "pletaru"!
Pletara ili "trnka" je inače jedna od starijih oblika košnica napravljena od pruća,a babo ih je koristio samo pri hvatanju novih rojeva.
Znajući narav svog babe,očekivao sam da će ovako reagovati . Babo je bio veoma strog, ali isto tako pravedan. Volio je akšamluke i društvo,ali je je bio veoma strog u nastojanju da njegova djeca budu poslušna roditeljima i Bogu.Da vole sve ljude , ponajprije, da ponosno čuvaju vjekovnu tradiciju doma i svoje porodice , kao nešto najdragocjenije.
***
Čekanje u livadku ispod dunje se odužilo, i meni je postajalo dosadno.Nisam više imao ni volje ni strpljenja čitati roman,i sve mi se nekako činilo besmisleno,tako dugo provoditi vrijeme sam ,no ipak velika zelja mi je bila vidjeti "bijele pčele" Ustajao sam i u nekoliko navrata odlazio,do malog potoka koji se nalazio na dnu naše bašče. Nervozno šljapkajući nogama po vodi, zamišljao sam veselu igru i kupanje mojih drugova na Sinjavcu, pa istog trenutka dodjoh na ideju da pobjegnem iz bašte i odem na Sinjavac.
Rijeka Lim i poznato čarsijško kupalište bilo je udaljeno samo nekoliko minuta hoda od naše kuće, a ovaj put mi se činilo da bih u samo nekoliko koraka mogao biti na kupalištu. Vratih se do livadka,ispod dunje da uzmem crtani roman i nekoliko preostalih napolitanki ,snamjerom da se iskradem oprezno,prečicom preko potoka, kroz bašču susjeeda Dobardzića,a zatim pokraj kuće Zaimovića I Čokovića, spuštajući se do kupališta.
Istog trenutka začuh neobično, glasno i opominjuće zujanje pčela u košnici. Nedugo zatim,pčele počeše naglo navirati kroz otvor košnice.
"Majkooo... !" Viknuh iz sveg glasa, dok su se pčele ,u divljem metežu dizale u zrak .
Majka istrča iz kuće ,i dodje u livadak žurnim koracima.Dohvati rukama suhe isitnjene zemlje iz jedne lijehe ,i poče lagahno bacati ispred roja , koji se u tom trenutku nalazilo iznad naših glava
"Pani bijela ,pani blaga..." izgovorala je majka tiho ,kao da se bojala da se roj ne uplaši .Kad se roj digao iznad kruške u livadku ,majka veli da udjem u Rušidaginu bašču i sitnom suhom zemljom pazljivo zasipam ispred roja. Hitro preskočih preko taraba ,oponašajući majku, više puta sam ponavljao riječi ."Pani bijela ,pani blaga..." i to sve jačim i jačim glasom,nadajući se da će me pčele bolje čuti. Pčele su još neko vrijeme kružile iznad kruške a zatim se roj spusti na jednoj velikoj grani .
"Evo babovih bijelih pčela ..." Zagrlivši me ,radosno reče majka.
Tek tada, lagahno podižući glavu,pogledah još jednom pčele, koje su bile međusobno zakvačene nožicama ,i visile na grani poput velikog grozda.Vidjevši da su ove "bijele pčele" iste boje kao i sve druge, i da se nimalo ne razlikuju od ostalih pčela iz drugih košnica, pogledah majku,sa zebnjom očekujući hoću li dobiti odgovor.
"Imena nisu važna Hajrudine, ni boje nisu važne,isto kao i kod ljudi...Svejedno koje ime nosimo,koju boju kože imamo,kojim jezikom govorimo ,naša će djela govoriti (svjedočiti )o nama pred Uzvišenim Gospodarom.
Hajrudin Lule Mekić
Nekoliko manje poznatih riječi:
bašluk-nišan, nadgrobnik
behut-bunilo
bezbeli-naravno
bihuzur,bihuzuriti-uznemiriti
bezbeli-naravno,sigurn
mezar-grob
mezarje-groblje
tarabe-ograda od dasaka
hedija-dar,poklon
zijan-šteta
šurup-sok-napitak koji se obično pravi od
majskih, jako mirisnih ruža "mjesečarki"
Montag, 6. Mai 2013
IZ MOJE VESELE SVESKE
Družeći se sa vama,saznali ste svašta nešto o meni : da volim poeziju i tufahije;da sam dobar crtač i da ponekad nešto i napišem;da volim zapjevati i da ponekad napravim i lijepu ilustraciju...No ipak,
ima nešto što do sada niste znali o meni, o tome pročitajte u mojoj novoj priči
IZ MOJE VESELE SVESKE
Premijera lutkarske predstave u mutvaku
U mojoj avliji, ispred mutvaka,okupilo se puno vesele i razdragane djece, koja su sa nestrpljenjem očekivala
početak prve dječje lutkarske predstav,koju sam osmislio i organizovao za djecu mlađeg uzrasta iz naše mahale.Nalazio sam se sam u mutvaku, iza zatvorenih vrata, u kojem je smještena mala improvizovana lutkarska pozornica,sa velikim bijelim zavjesama, i obavljao posljednje pripreme za početak predstave.
Dječačić sam bio i ja,i naravno ,na samom početku osjećao sam lagahnu tremu, no ipak ,bio sam svjestan da je sve zavišilo od moje snalažljivosti i i upornosti . Moja jako velika želja, da predstava uspije i da se moja priča dopadne djeci , pomogla mi je da osjetim radost, te savladam sve negativne misli.
***
Ljetnja kuhinja ,odnosno mutvak(od turske riječi mutfak ) bio je u zasebnom objekatu, koji se nalazio neposredno uz našu staru porodičnu kuću.Bila je to jako stara prizemna građevina sa dvije veće prostorije, postavljena na kamene temelje.Sagrađena je od čatme (blatom oblijepljenog pruća)a krovna konstrukcija od greda ,sa dvovodnim krovom pokrivenim šindrom (drvene daske) . U jednoj prostoriji ,ovog objekta,koju smo zvali plijevnica,nalazila su se drva za ogrijev i baštenski alat ,dok je u drugooj prostoriji bila ljetna kuhinja -mutvak,koja i nije bila ona u klasičnom smislu te riječi,već je ova prostorija bila mnogo više od toga,i služila u razne svrhe,prma potrebi .
Bez obzira na to, za šta je sve prilagodjavana i korištena ova prostorija,uvijek smo je zvali mutvak. Zidovi su bili bojeni bijelim krečom a unutrašnjost skromno namještena. Patos je u jednom dijelu bio obložen daskama, a drugi dio prostorije, u uglu , kamenim pločama,na kojima se,u ljetnim mjesecima, nalazio šporet na drva,na kojem je majka spremala najukusnija jela.
U ovoj prostoriji,majka je šila ,vezla i pravila najljepše jastuke.Imala i svoj razboj za tkanje,pa je mutvak dugo vremena bio i "radionica" u kojoj je majka farbala vunu prirodnim bojama i tkala manje serdzade , staze i ponjavice.
Na suprotnoj strani ,na zidu,nalazilo se drveni raf na kojiem je bilo uredno poredjano razno posudje i druge kuhinjske potrepštine. Ispod rafa,dužinom cijelog zida, bila je drvena sećija,na kojoj su bila šiltad i još neka prostirka, koju je majka tkala.
Na drugoj strani ,ispod malog prozorčeta, uz sami zid,nalazio se drveni masivni hastal ,prekriven mušemom.
Hastal je imao dvije fioke,i uvijek me podsjećao na one nastavničke katedre.Bilo je ovo mjesto gdje sam najradije provodio vrijeme crtajući i učeći u tišini ,koju bi samo s vremena na vrijeme remetila, kvočka s pilićima,dolazeći iz avlije,kljucajući oko ulaznih vrata,tražeći hranu.
U jesenje-zimskom periodu , šporet,i kuhinjsko posuđe smo vraćali u kuću,a u mutvaku bi ostajale sećije ,prostirka i drveni hastal sa jednom stolicom.Već početkom jeseni,moj babo bi užurbano radio na opremanju mutvaka, pripremajući ovu prostoriju za otkup koža divljači.
Na zidovima bi postavljao razne čiviluke i police ,a na stolu otkupni blok- račun ,olovku i pepeljaru. .Ovako ,skromno opremljen mutvak počeo bi poprimati izgled prave otkupne stanice .Tek kada bi lovci,koji su dolazili iz udaljenih sela, donosili kože,od raznih divljači, najčešće lisice,kune,jelena, srne,vjeverice i divljeg zeca,uredjivao bih i sortirao krzna po nekom mom ukusu,slagajući pažljivo na police i kačeći na zidove kože,koje su ovoj prostoriji davale bajkovit izgled.
Uživao sam u ovom prekrasnom ambijentu koji su dopunjavale i neobične lovačke priče ,koje bih slušao od lovaca koji su donosili kože.Trudio sam se da prostorija bude uvijek čista,da sve funkcioniše kako treba i da se svi posjetioci osjećaju prijatno, bilo da dolaze poslovno,ili privatno.
Babo nije bio samo vrhunski majstor za krzno i kožu,već i veliki poznavaoc i ljubitelj pčela i pčelarstva Sjećam se da je babo bio poznat i po spremanju papazjanije (tursko perzijska riječ za jelo od luka i mesa)
Ovo jako ukusno jelo, slično paprikašu ,pripremao je isključivo od divljeg zeca,kada bi lovci donosili svoj ulov, babi na poklon
Pred kraj radnog dana,moj babo bi pripremao meze za akšamluk sluišajući Glas Amerike,a ja zadovoljno odlazio sa svojim zasaluženim bakšišom,za koji sam mogao kupiti neki dječji list ili neki strip omiljenih vestern ili Diznijevih junaka.
U to vrijeme stripovi su bili nevjerovatno popularni,pored onih klasičnih Diznijevih junaka ,raznih bajki za djecu do vrsta stripova,crtanih i pisanih romana,koja su nas decenijama zabavljali, uz koje smo odrastali.
I ja sam ih čitao i skupljao. Volio sam i bajke.Kratke priče ruskih pisaca, ilustrovane knjižice malog formata,koje su se i tada mogle naći u prodaji ali i u školskim bibliotekama .Djeci nisu bile toliko interesantne,ali su privlačile moju pažnju i interesovanje ,naročito djela Čingiza Ajmatova, kao što je "Dzamila" ,melodramatična priča o zabranjenoj ljubavi u srednjoazijskoj stepi.
Oduvijek su me fascinirale priče i slikovnice o životu ljudi i prirodne ljepote male bivše sovjetske republike Kirgistan, u srednjoj Aziji .Oduševljavao sam se njihovim običajima, tradicijom i kulturom. Zemlja , slobodnih nomada ,u kojoj se još uvijek može vidjeti stada čudesnih divljih ponija, konja, pa čak i kamila.Neobičan život na selu ,gdje još uvijek mnogi Kirgizi žive u svojim jurtama – tradicionalnim šatorima nomadskih pastira,goniča stoke i njihove svakodnevne dugotrajne seobe.No,iako je njihov život naporan, prepun borbe i iznenadjenja Kirgizi su iznad svega ponosni na svoju tradiciju gostoprimstva i izrade rukotvorina.
Težak ,ali i zanimljiv život Kirgiza, me je motivisao,pa sam i sam odlučio napisati jednu idiličnu priču za djecu iz života sela,pod nazivom "Dječak Eno i bijeli pas Albi".Radnja ove,jednostavne , nenametljive i poučne priče, odvijala se u živopisnom planinskom seocetu.
U ovoj bajkovitoj priči, opisao sam život jedne siromašne poridice. Glavni junak Eno, dječak koji je,zbog bolesti oca , morao odrasti "preko noći" ,postajući tako glava porodice.Eno opisuje svoj život sa sestrom,majkom i bolesnim ocem. Eno je imao i velikog bijelog psa Albija ,hrabrog srednjeazijskog ovčara,izuzetne snage ,koji je bio nezamjenjiv za čuvanje ovaca od vukova i ostalih grabežljivaca ali i za obranu ljudi i karavana.
Eno je jako volio Albija,sa kojim je bezbrižno išao po šumi skupljajući ljekovito bilje i pečurke ... Trudio sam se da moja priča bude jednostavna i dopadljiva .
Kad se samo sjetim koliko sam se radovao pišući ovu priču, ne sluteći, naravno, da će ovo zapravo biti i "scenario" za moju prvu lutkarsku predstavu.
.Negdje, baš u to vrijeme ,dok sam još pisao moju prvu priču,bila su popularna izvođenja lutkarskih predstava u školi .
Mislio sam, da su lutkarske predstave, nešto najljepše što je neko mogao osmisliti za djecu.
Ja sam ih jako volio kao dijete i još uvijek ih se rado sjećam.
Išao sam i ja u pravo Gradsko lutkarsko pozorište neki put sa djecom,i uvijek mi se činilo ,da sve to što sam tada vidio, na tim predstavama,mogu sam napraviti mnogo bolje,koristeći svoj crtački talenat i iskustvo u maketarstvu i modeliranju.
Tako će me ,ova moja prva , pomalo sjetna priča , uvesti u magični svijet lutkarskog pozorišta....Naravno , bilo je poteškoća, u nabavci različitih materijala (kolaž papira, kartona, platna ,raznih boja) ,koji su bili potrebni za scenske kulise ,ali i stare baterijske lampe koje su imale preklop sočivo u sebi tako da su mogle da svijetle zeleno,crveno ili
žuto, za postizanje raznih svjetlosnih efekata .Najveći problem su bili, baš ovi svjetlosni efekti ,jer je trebalo iza kulisa rasporediti nekoliko različitih baterijskih lampica koje je trebalo po potrebi paliti i gasiti ...
***
Na moj poziv, djeca su ušla u polumračni mutvak.Sjela su kako se ko snašao, i veselo čekala šta će se dogoditi.
Ja sam se u tom trenutku nalazio iza spuštenih velikih bijelih zavjesa,koje sam napravio od jednog starog čaršafa. Sjedio sam na niskoj maloj drvenoj stolici,ispod pozornice, zaklonjen pregradom,tako da me djeca nisu mogla vidjeti.
Ispred sebe sam imao sve što mi je bilo potrebno.Sve je bilo na dohvat ruke ,od ispisanog teksta ,rekvizita scenskog dekora i raznih baterijskih lampica .Iznad moje glave nalizala se pozornica na kojoj ć e se odvijati radnja lutkarske predstave...
Razgrnuh zavjese. Predstava je počela.
. U lijevom dijelu pozornice, u prvom planu, nalazilo se visoko razgranato stablo ispod kojeg je sjedio glavni junak Eno i njegov pas Albi,a iza njih mala planinska kuća. U pozadini zbivanja nalazile su se oslikane kulise;Divan zeleni krajolik, prošaran raznobojnim planinskim cvjetovima i bjelinom snijega na pojedinim padinama okolnih vrhova,koje su se mogle pomjerati i mijenjati zavisno o vemenu i mjestu gdje se odvija radnja predstave..
Kada je Eno ustao,i predstavio se djeci: "Zdravo djeco!Ja se zovem Eno, a ovo je moj pas Albi... "
Djca su veselo zapljeskala rukama.Tako je počela priča dječaka Ena ,o njegovim dirljivim dogodovštinama. Radnja predstave je praćena i skromnim scenskim efektima kao što su : pomjeranje oblaka,dim iz dimnjaka na planinskoj kući, te raznim svjetlosnim efektima koji su popunjavali atmosferu.
Kada je ,nakon tridesetak minuta, prvi dio predstave zavrsen. djeca su negodovala trazeci da se predstava nastavi...
Nekoliko dana kasnije, dogodilo se nešto što je promijenilo sve moje dalje planove za izvodjenje lutkarskih predtava.
Kada sam došao iz škole ,ne ulazeći u kuću ,već onako iz avlije,sa ulaznih , vrata ubacih svoju školsku toprbu ,i radosno otrčah iza kuće,do mutvaka.
Tog dana,planirao sam nastavak lutkarske predstave , pa sam želio postaviti pozornicu i pripremiti potrebne rekvizite,prije nego što se djeca poč nu okupljati. Prišao sam vratima i pokušao da otvorim ali su bila zaključana. .Pogledao sam na malom prozoru i bio ne malo iznenadjen ugledavši gomilu drva raznog oblika i veličine,te raznog alata i limenih posuda na hastalu.
Ponovo sam došao do vrata, a zatim ljutito počeo udarati po vratima.
Kada je majka čula lupnjavu,izašla je u avliju i reče, da je Sait zaključao mutvak , zato što se tamo nalaze neke stvari koje su mu potrebne za školu, te da ne smijem ulaziti nekoliko dana.
No ipak ,znao sam da će sve to potrajati mnogo ,mnogo duže, jer je mutvak bio pretvoren u radionicu za izradu velike drvene barke.
Ovu ideju je zamislila "četvoročlana ekipa" ,u kojoj je bio i moj brat Sait,i njegova tri drugara ,sa željom da naprave vlastitu barku sa kojom ce započeti svoje dugo putovanje. Plovidbom ,koja bi ih,u ž elji za avanturama i zabavom, vodila u pustolovine i do mjesta o kojima su dugo sanjali , upoznajući tako neki novi i ljepši svijet.
Bili su to hrabri momci,mladalačkog optimizma, kreatovnosti i stvaralačkog entuzijazma,ali iodlični učenici u Gimnaziji.Dugo nisam smio ulaziti u mutvak,tek svremena na vrijeme,pogledivao bih kroz mali prozor .Druga djeca iz mahale,takodje nisu smjela dolaziti u avliju . Nisam više ni ja bio tužan, niti ljut zbog toga što neću moći, neko vrijeme, nastaviti sa lutkarskim predstavama, naprotiv, impresionirala me ideja mog brata i njegovih drugova,ali i način na koji su oni cijelu ideju htjeli realizovati.
Pogotovo, kad vidjeh nacrt i prelijepu maketu po kojoj će raditi barku,odlučih da i Eno,glavni junak moje priče,počne graditi svoju barku.
Znao sam da će i djeci biti zanimljiv nastavak priče ,pa sam često ,kada bi se okupljali kod Dervovskog mezarja ,i stare napuštene kuće Dervovića u Gornjoj mahali, pričao djeci o novim dogodovštinama dječaka Ena ...
Kako god bilo, već sljedećeg dana radovi na izgradnji barke su počeli ,pa je "četvorka" sa puno elana prionula danonoćno na posao,često radeći i uz lampu petrolejku .
Tako je počela izrada noseće konstrukcije barke – kobilice i rebara, pramčane i krmene statve .To je inace bio i najtezi dio posla ,koji je oduzimao najvše vremena.
Sve je bilo mnogo lakše, kada je završen "kostur" ,koji je izrađen od kvalitetnog hrastovog i borovog drveta. Nakon što je noseća komstrukcija barke, bila gotova ,radovi su nastavljeni tutkaljenjem,kuhanjem drveta u vodi i savijanjem ,sve do postavljanja oplata, koje određuju oblik dovršene barke...
Nekoliko nedjelja kasnije,barka je bila skoro završena.Ostali su još samo finalni radovi,brušenje i farbanje.
Tog dana,kao i obično, ostali su dugo u mutvaku radeći,no bilo je kasno predvečerje , kiša je počela padati ,pa su momci,nešto ranije otišli svojim kućama. Ja sam bio u svojoj maloj sobi ležao na krevetu i čitao.
Ponekad sam pravio pauze u čitanju i pogledivao sa prozora.
Noć je bila mračna,ništa osim kiše.
Noć kao i svaka druga,ili sam ja tako mislio. Zadrijemao sam čitajući i zaspao,ali me je budila buka snažnog vjetra i udaranja kišnih kapi po staklima mog prozora. Svaki zvuk je izgledao strahovit i svaki novi udar vjetra bio praćen čudnom zaglušujućom bukom.
Jak udar vjetra nosio je sve pred sobom ,dizao je drvene krovove, rušio ograde i stabla.
Sav uplašen, nisam znao šta da radim,nisam u životu nikad osjetio toliki strah.Uvukao sam se ispod jorgana,i drhtao od straha. Nakon nekoliko minuta ,izašao sam iz kreveta,uzeh pantalonice i košulju ,otvorih vrata i udjoh u divahanu.Zastadoh za trenutak i pogledah kroz prozor.
Bilo jezivo, baš kao u nekom horor filmu Strah mi protutnja tijelom .Veliki dio stare krovne konstrukcije mutvaka bio je urušen.Ispod jedne velike drvene grede,barka je bila skoro prepolovljena.Izvirivali su samo neki njeni djelovi ispod gomile dasaka,kamenja i čatme . Odjurih niz stepenice do kuhinje gdje su bili moji roditelji, braća i sestre.U mojoj maloj sobi, pokraj kreveta, ostao je Eno i njegov bijeli pas Albi.
Hajrudin Lule Mekić
Naša stara kuća,mutvak i babov pčelinjak
Freitag, 15. März 2013
ČENGIJA
Autor: Hajrudin Lule Mekić
Č E N G I J A
- Kako si, brate moj? Kako ti je famijija…?-iz misli me prenu glas Ciganke, koja mi se sa djetetom u naručju, polahko primicala.
- Ovo mi je kćer Suzana,- pokazivala je na crnpurastu djevojčicu, koju je pritiskala na prsa.
- Sjećam se koliko je tvoja majka Branka bila mnogi lijepa, - rekoh joj.
- Jeste, brate, bila je lijepa. Umrla je prošle godine. Mene je ostavila kod Daći – nane,( majčine majke) – Hatidža mi tužno odgovori.
Rješen da mojima što prije ponesem doručak, krenuh ka Robnoj kući i taxi parkingu.
Kad se približih, začuh graju dokonih taxista, koji su, očekujući mušterije, uz glasnu muziku sa kasetofona, čavrljali o svemu i svačemu. Nisam poznavao ni jednog, čak ni onog u čiji sam taxi ušao.
Prije nego što sam mu rekao adresu kuće, sjedajući, privuče mi pažnja jedna naljepnica sa amblemom fudbalskog kluba "Jedinstvo", sa ispisanim imenom Nikola. Kad na slici prepoznadoh nekadašnjeg strastvenog fudbalskog zaljubljenika Nikolu Marinog, sjetih se njegove samohrane majke, jedne krhke starice. Pred očima mi se ukaza slika dana kada ga je sa stolice pred kućom opominjala:
Nakon što je 1962.godine, Fudbalski klub "Jedinstvo" iz Bijelog Polja osvojio Kup Crne Gore,fudbal je postao izuzetno popularan sport u našem gradu.
Iako sam se, kao dječak, okušavao u raznim sportovima, često, sa igrališta, dolazio razbijenih koljena, nikad nisam bio zaljubljenik fudbala. Zbog svoje visine, oprobao sam se u ekstremijem sportu, boksu, pa posle jednog nezaboravnog nokauta Taša Mušovića, izgubio sam svaku želju da nastavim boksersku karijeru i priklonio se svojoj najvećoj ljubavi-crtanju.
Uljuškan udobnom vožnjom taxija, nastavio sam misliti na Nikolu.
Iako nismo imali pojma koliko nam do Mojkovca treba pješačiti, krenusmo ujutru oko jedanest sati.
Na samom početku puta, pješačeći, uživali smo u mirisima jeseni i povremenog izlazećeg sunca,koje nas je smirivalo i davalo snagu da nastavimo dalje.
Trećinu puta smo pješačili magistralnim putem,a zatim, a kasnije, da bi skratili put ,skrenuli smo odatle lijevo, penjući se uz neko brdo, krećući se ka jednom prevoju na koji se bilo teško uspet.
Priroda oko nas je bila prekrasna, sve je oko nas mirisalo, drveće, cvijeće, trava, gljive, rosa. Šumsku tišinu su povremeno remetio lavež lovačkih kerova i kad bi, tik iznad nas, s grane ptice prhnule u vis.
Kad su se, iznad nas, pomalo počeli navlačit poluprozirni oblaci, slijedeći pravac bistrog potočića, počesmo se polahko spuštat ka seocetu.
Kad nas vidje, ona zaprepaštena, gotovo vrisnu :
U nekoliko im riječi objasnismo zašto smo tu, moleći ih pa ih da nas povezu, da bi na vrijeme stigli na utakmicu.
Džimso nam obeća, objašnjavajući nam da upravo kreću u tom pravcu, ka naselju Konik, blizu Titograda, gdje se nalazi u novootvorena krčma “ Ben Kvik” da bi Branka tamo pjevala.
Dok sam ja sjedeći, na jednom oborenom stablu, u slast jeo jednu crvenu jabuku,Nikola je, nervozno oblijetajući oko kombija, svaki čas priupitivao:
Kad Džimso,ukjluči kasetofon i livadom odjeknu vatrena ciganska melodija, on pogleda Branku i veselo joj reče :
Branka, izađe iz auta, bosa mirno stade na orošenu zemlju, tapkanjem prstiju, poče pratit melodiju, malo se uklopivši u brzi ritam, hrapavim glasom zapjeva:
"Elaaa Ćićo ,elaaa bre, Ćićo ...Će ti igram čoček, bre, Ćićo..."
Dok je Branka, uvijajući se i podižući bezbrojne volane duge šarene suknje, igrala, pri tom, dodirujući koljena, duga crna kosa slivala joj se niz leđa, poput najljepših slapova.
Zabezeknut i oduševljen njenim nastupom, nudeći joj crvenu jabuku, pohvalih joj pjevanje, a posebno umjetnički izvedenu igru.
Kad, radosni potrčasmo ka autu, iz jakne mi ispade crvena jabuka i otkotrljala se niz mokru cestu…
Dok sam u mojoj porodičnoj oazi u slast jeo Samčove ćevape sa vrelim Garovim somunom, Nikola se spremao na fudbalsku utakmicu, Džemšo progunu zadnji zalogaj piletine, a sa neba, Čengija Branka, veselo nam pjevala” Hajde mori, Ćićo… “
Osluškujući škripu baglama sa drvenih kanata, tek otvorenih dućana, posmatrajući jedan nepoznati bračni par ispred mene, koji su se nečemu slatko smijali, jednu ženu, koja je ispred Robne kuće, na improvizovanoj kartonskoj tezgi, prodavala cigarete, srednjovječnog čovjeka koji je, prolaznicima, uporno nudio stare knjige i časopise, sjetih se sretnog djetinjstva, provedenog na bjelopoljskoj kaldrmi.
Poznadoh u njoj poznato Hatidžino lice, bjelopoljske skromne i nenametljive Ciganke.
Nemadoh se vremena ni začudit, jer u tom času pristigoše mi prijatelji, Keno i Fikret, članovi Bjelopoljskih tamburaša, sa još nekoliko mojih poznanika.
Uskoro se slastičarnica napuni gostima, grad malo živnu i kad stiže poznati pjevač Žiki Miki, ja osjetih onu nekadašnju subotnju atmosferu. Ovaj bjelopoljski šarmer, naizgled malo priglup i bezazlen, bio je omiljen i poznat po svojim banalnim pjesmama: “Oj, Rajka, Rajka” i “ Sjeci mala vene”.
Kako se stvorila poprilična gužva, posebno blizu pijace, ja sam sa nestrpljenjem ustao da ukućanima kupim kod Gara vreo hljeb i kod Sanča njegove čuvene ćevape i da im ih taze za doručak odnesem.
"Nikola,iscijepaj malo drva za ogrijev...i ne udaljavaj se daleko od kuće sinko...biće kiše.”
Sjećam se ljutitog i uplašenog Nikolinog odgovora:
"Kako danas kiša,majko?! ...Danas je utakmica. Igra "Jedinstvo" protiv "Brskova" u Mojkovcu..." .
FK “Jedinstvo” je imalo vrsne igrače kao što su: Vlado Femić,Brane Knezević,Mili Radović i moje prve komšije, braću, Faika i Fuada Muzurovića.
Fuad Muzurović (Fuko,Daidža -Muzur) je otpočeo fudbalsku karijeru u bjelopljskom FK “Jedinstvo” a kasnije nastavio igrati u FK “Sarajevo”, gdje je ostao do kraja svoje igračke karijere, da bi kasnije tj 1977 god. postao trener tog Kluba. Kao fudbalski velemajstor, Fuad Muzurović je i dva puta bio trener BH reprezentacije.
“ Hoćeš li da idemo u Mojkovac da gledamo utakmicu?- cjepkajući drva, jednog me dana upita.
Znajući da je Mojkovac od Bijelog Polja, prečicom preko šuma, udaljen najmanje dvadesetak kilometara, i da nam je pješke skoro nemoguće tamo stić, pogledao sam ga začuđeno.
Kako me je malo duže uporno i upitno gledao, klimnuo mu, glavom, umjesto potvrdnog odgovora, koji mi, ni do dan danas, posle četrdesetpet godina nije jasan, niti sam našao odgovor zašto sam to učinio.
Uspinjući se uz krševite obronke, obrasle oniskim žbunjem lijeske i kleke, počesmo se, od napora, preznojavat i shvatismo da nam predstoji dug i naporan put. Tek kad smo stigli do mjesta obraslog listopadno- četinarskom šumom, sjedosmo na jedan panj da malo predahnemo.
Put smo nastavili šumom, nekom vijugavom stazom, koja nas je dovela do jedne napuštene kolibe u sred drveća.
Umorni, znojavi, zaustavili smo se na jednom uzvišenju, odakle se ka dolini, gdje su bile smještene kamene kućice, voćnjaci, pleteni torovi za stoku i hambari za žito, pružao predivan pogled.
Kad, dolje na livadi, ugledasmo parkiran jedan blatnjavi kombi njemačke registracije, u kojem su sjedile dvije osobe, našoj radosti nije bilo kraja.
Kako su auta u tom vremenu bila rijetkost, nismo ni sanjali da smo te sreće da nabasamo na neki, pa radosni potrčasmo ka njima, usput pokupivši iz trave nekolkio opalih crvenih jabuka.
U kombiju je sjedio buckast čovjek, srednjih godina, malo poduže kose, lica uokvirenim gustim garavim zulufima, koje je podsjećalo na brodsko sidro. Ruke su mi bile cijele prekrivene tetovažom raznih figura, a oko vrata mu je visio debeo zlatni lanac.
Zavaljen udobno u svom sjedištu, iz papirne kese, masnim rukama je vadio pariće pečene piletine, trpajući ogromne zalogaje u usta, povremeno nudeći svoju saputnicu, smijući se, naglas je mljackao.
Na suvozačevom mjestu sam prepoznao Ciganku Branku , koja je u Bijelom Polju, noseći u naručju trogodišnju kćerkicu Hatidžu, prosila po kućama i sokacima.
" Džimsooo,ovi su naši…!!!"
Brišući rukom masna usta, Džimso se okrenu k nama i viknu:
"Momci, bre , odkud vi u ovoj vukojebini...?!"
“Koji, koji li je rezultat...?"
" Ajde, Jašaaa...samo jednu, za naše prijatelje ...!"
Tada, nisam znao da postoje Ciganke kafanske igračice, Čengije. kako su ih nazivali, koje su zabavljajući pijance, zarađivale po koju paru za golo preživljavanje.
Branki bi drago što joj pohvalih igru, pa mi veselo dodade:
"Živ mi ćerka Hatidža, ja sam jednom pjevala i u kafani "Složna braća" kod Meha... "
Kad poče puhat hladan vjetar i navlačit se tamni oblaci, svi uđosmo u kombi i nas dvojica se, preko nabacanih stvari, smjestismo na sjedišta pozadi.
Kad napokon stigosmo u Mojkovac, utakmica je bila završena, na stadionu nije bilo nikoga, sve je bilo pusto, bez igdje ikoga, sem nekoliko razbacanih stvari.
Razočarani, gotovo spremni da zaplačemo, zurili smo u avetinjski pust stadion. Naše želje, nada da će nam se umor i znoj nagradit užitkom utakmice, prhnuo je u nebo poput balona.
Džimso i Branka su otičli, ostavljajući nas da nam se u zaprepašćenim očima, nevidljive suze spiraju u pljusku kiše, koja nam je natapala odjeću, punila patike vodom i ledila nam ojađenu dušu.
Kad su njih dvoje su otišli, nas dvojica smo na ulici sami stajali, gledali se bez riječi i kisnuli.
Razočaran, drhteći, od hladnoće i bola, sjetih se majke i njenog zabrinutog lica, dok me je iščekivala naslonjena na prozor. Znajući da ona brine gdje sam se sklonio od tolikog pljuska, u trenutku me obuze griža savjesti što sam, bez njenog pristanka, pošao na ovaj daleki put.
Prepušteni sudbini, u tuđem gradu, bez ikakvog izlaza, Nikola i ja smo ukipljeni stajali, očajni kao dva izgubljena sužnja.
Istog trenutka, jedan crni mercedes prođe pored nas, da bi se na stotinak metara, na trotoaru, naglo zaustavio. Kad kroz pljusak, prepoznadosmo vozača opštinskog auta,koji je prevozio rukovodioce Fudbalskog kluba"Jedinstvo", ogrija nas, k’o zametene putnike, sunce.
Kad se taxi zaustavi pred kapijom, moje sjećanje i snovi prhnuše, k’o balon od sapuna.
Abonnieren
Posts (Atom)