Dogadjaja u Osnovnoj školi je bilo jako puno, mada je meni nekako ostao u najboljem sjećanju peti razred i dolazak nastavnika francuskog jezika.
O tome najbolje govore anegdote koje ću vam prepričati.
ĆUTEK
(stara turska riječ, kotek) batina, šiba, štap; udarac.
Ja sam išao u Osnovnu školu "Dušan Korać" u Bijelom Polju.
U to doba, ovo je bila jedina osmogodišnja škola u gradu na Limu,u podnožju brda Obrova .
Ova osmogodišnja škola postoji i danas a nalazi se u prelijepom naselju Pruška.
Moram preiznati da nisam bio neki djak ni tada, a ni kasnije u životu.
Imao sam izuzetno dobrog nastavnika, te je i njegova zasluga to što sam u osnovnoj školi
bio najbolji crtač u generaciji.
Nećete vjerovati, bio je to moj nastavnik francuskog jezika,ovo zvuči gotovo nevjerojatno, ali je živa istina.
Te školske godine, 1964./65,ja sam bio u petom razredu kad je uveden francuski kao izborni jeziki.Iste godine dolazi nam prvi nastavnik francuskog jezika,Mašan Popović.
Bio je to jako fini gospodin,besprjekornog karaktera.
Dolazak nastavnika francuskog za mene je bio velika prkretnica u životu.
Popović je prvi uočio moj crtački talent. Cijenio je sve što bih nacrtao i podržavao me iskreno,nekoliko godina uzastopno,sve do završetka osnovne skole.
Zahvaljujući njemu prvi put sam u svom životu vidio pravi slikarski atelje i osjetio miris pravih slikarskih boja, na čemu sam mu neizmjerno zahvalan.
Zahvaljujući njemu prvi put sam u svom životu vidio pravi slikarski atelje i osjetio miris pravih slikarskih boja, na čemu sam mu neizmjerno zahvalan.
Od nastavnika francuskog jezika, ja zapravo nisam mogao naučiti ništa što je
vezano za crtanje , slikanje i likovnu umjetnost uopšte.
Svesrdnu podršku koju mi je pružao ovaj nastavnik, jednostavno nikad ne mogu zaboravit .
Isticao sam se rijetkim talentom crtača i moji radovi na časovima likovnog uvijek su dobijali najvece ocjene, ipak likovno je i meni bio dosadan čas, zato što nisam naučio ništa novo što već nisam znao.Na času likovnog uvijek isto; seoska idila -akvarel...
Bezbroj puta sam molio nastavnika likovnog da mi pokaže atelje i da mi objasni još neke tehnike koje nisam poznavao,kao sto su pastel, tempere i ulje na platnu.Nikada mi nije izašao u susret.
Ja sam u to doba u školi uvijek rado pomagao svojim drugovima koji su željeli naučiti crtat,
a za uzvrat bi oni meni pomagali oko rješavanja zadataka iz matematike.
Bio sam jako strpljiv,crtao sam detaljno i polako i kao vješt crtač otkrivao im tajne crtanja,i uživao u tome. Moji drugovi su bili zadivljeni mojim talentom i mojim radovima,a ja sam bio jako sretan da sam imao priliku pokazati što mogu i šta znam .Bio sam sretan što mogu i ja učiniti nešto korisno.
No ono u čemu nisam bio uspješan, a što me u više navrata koštalo ćuteka je matematika. Nikada nisam volio matematiku.
Zamrzio sam je još i više, onda kada nas je nastavnik upozoravao:"A kad dodjete u peti razred, morat će te se više uhvatiti knjige!"
Kako su nas tukli nemilosrdno i sa kakvim sve predmetima,to je posebna priča.Meni ovakav vid iživljavanje učitelja nad učenicima nije bio jasan,no danas sam sasvim siguran,da to nije zato što smo bili samo neposlušni djaci,već zato što je ovakav način zlostavljanja
svojstvo iskompleksiranih skorojevića,koji na taj način traže i dobijaju pažnju.
Na početku su se moji roditelji protivili i moj talent za crtanje moji roditelji nisu plaho priznavali, u smislu da bi to bilo vrijedno razvijati,zato se oaza mira često pretvorila u ratno poprište.Zabranjivali su mi da crtam govoreći:"vrijeme je da počneš da se baviš nečim "ozbiljnijim""
Crtanje je za moje roditelje gubljenje vremena, a za mene oduvijek bila moja najveća ljubav,koja me prati u stopu.
Uz prijekor mojih roditelja Jedino što sam mogao jeste da sjedim kod kuće ,vježbam zadatke iz matematike i da čitam.
No ja sam i tada,pazeći da roditelji ne primijete,crtao u sveskama za matematiku i maštao o svom malom mirnom kutk za crtanje.
Bezbroj puta sam pokušavao da ubijedim moje roditelje,da je crtanje jako važno za moje buduće zanimanje. Moji roditelji su bili neumoljivi i odlučni:"prvo učenje pa onda zabava!"
Tek po završetku osmogodišnje škole, moji roditelji su me podsticaliali i podrzavali me u mojoj odluci.
Nastavnik francuskog jezika,koji je prvi prepoznao moj talenat,a sa kojim sam najviše saradjivao,čime se jako ponosim,predložio mi je da nacrtam nekoliko ilustracija za lekcije francuskog jezika iz udzbenika za peti razred Osnovne škole . To je za mene bio veliki izazov, i naravno podstrek da nastavim sa crtanjem ,bez bojazni da će me moji roditelji kažnjavati zbog toga.Sreći nikad nije bilo kraja...
Nastavnik je dobavljao pribor za crtanje i omogućavao mi često da crtam i u njegovoj porodičnoj kući.Sa ovim slikama stjecao sam svoja prva prava iskustva,osjećao da sam to ja i da je to moj život! to je bila velika šansa i idealno mjesto gdje sam mogao nesmetano,na miru, da usavršavam i savladam razne tehnike.
Najveći broj ovih iluistracija i raznih drugih slika, nacrtao sam u akvarel tehnici
(vodenim bojama) na akvarel papiru raznih dimenzija, koristeći povremeno i mješovitu tehniku akvarela, gvaša i tuša koja je ilustracijama davala jasan i veoma lijep izgled.Bile su to zaista lijepe slike ,napravljene pažljivo, sa puno truda, ljubavi i volje.
Do završetka osnovne škole,nacrtao sam bezbroj ilustracija za lekcije iz udžbenika francuskog jezika namijenjenih učenicima od 5. do 8. razreda osnovne škole.
Ilustracije su učeničima omogućavale da bolje prate,razumiju i lakše savladaju
odredjenu lekciju,naročito za one učenike koji su sjedili u zadnjim klupamana .Ove slike
,nastavnik bi obično postavljao na crnoj školskoj tabli prije nastave...
Kao osnovac bio sam ponosan na sve ono što sam do tada naučio i postigao zahvaljujući nesebičnoj pomoći nastavnika Popovića.No ipak,počeo sam razmišljati ,na koji način da sebe otkrijem i pokažem i drugima.Kako naći priliku da svoje radove pokažem "široj javnosti"
Tako sam ,jedne prilike,odnio svoje radove na izložbi, koju je priredio slikar Rasim Harović Polimski.
Slikar neponovljivog crtačkog umijeća,koji je sačuvao staro Bijelo Polje na svojim crtežima.
Prva njegova samostalna izložba bila je postavljena u hotelu Sandzak,gdje sam i ja mogao prisustvovati i s
uživanjem gledati prelijepe radove i upoznati još nekoliko poznatih slikara.Izložba koja je istovremeno poslužila kao prvi test za reakcije slikara na moj rad.
Ne sjećam se tačno koji su sve ,poznatiji slikari,bili na izložbi, ali znam da sam dobio pohvale ne samo od Polimskog,već i od njegovih gostiju slkara:
"Ovo vaše prelepo "Podobrovsko Polimlje", pravi je rasadnik talenata likovne umjetnosti..."
Polimski je nekoliko minuta prelistavao moje radove, u velikim kartonskim koricama, u kojima su se nalazili crteži i akvareli, motivski uglavnom vezani za mjesto koje sam neizmjerno volio; to je bio moj rodni grad,moja Gornja mahala i rijeka Lim.
Izdvojio je jedan akvarel pod nazivom"pogled iz moje avlije"na kojem se nalazio jedan dio mog sokaka , pokazao je moj rad ostalim slikarima,a zatim mi se obratio rekavši:
"Slikara ima puno, ali akvarelista malo,zato svakodnevno vježbaj i forsiraj ovu tehiku,likovne mogućnosti
koje pruža su velike...svidja mi se ova slika i ove divne "flekice" (kolorističke mrlje) koje uravnoteženo trepere i zrače..
Kao osnovac bio sam ponosan na sve ono što sam do tada naučio i postigao zahvaljujući nesebičnoj pomoći nastavnika Popovića.No ipak,počeo sam razmišljati ,na koji način da sebe otkrijem i pokažem i drugima.Kako naći priliku da svoje radove pokažem "široj javnosti"
Tako sam ,jedne prilike,odnio svoje radove na izložbi, koju je priredio slikar Rasim Harović Polimski.
Slikar neponovljivog crtačkog umijeća,koji je sačuvao staro Bijelo Polje na svojim crtežima.
Prva njegova samostalna izložba bila je postavljena u hotelu Sandzak,gdje sam i ja mogao prisustvovati i s
uživanjem gledati prelijepe radove i upoznati još nekoliko poznatih slikara.Izložba koja je istovremeno poslužila kao prvi test za reakcije slikara na moj rad.
Ne sjećam se tačno koji su sve ,poznatiji slikari,bili na izložbi, ali znam da sam dobio pohvale ne samo od Polimskog,već i od njegovih gostiju slkara:
"Ovo vaše prelepo "Podobrovsko Polimlje", pravi je rasadnik talenata likovne umjetnosti..."
Polimski je nekoliko minuta prelistavao moje radove, u velikim kartonskim koricama, u kojima su se nalazili crteži i akvareli, motivski uglavnom vezani za mjesto koje sam neizmjerno volio; to je bio moj rodni grad,moja Gornja mahala i rijeka Lim.
Izdvojio je jedan akvarel pod nazivom"pogled iz moje avlije"na kojem se nalazio jedan dio mog sokaka , pokazao je moj rad ostalim slikarima,a zatim mi se obratio rekavši:
"Slikara ima puno, ali akvarelista malo,zato svakodnevno vježbaj i forsiraj ovu tehiku,likovne mogućnosti
koje pruža su velike...svidja mi se ova slika i ove divne "flekice" (kolorističke mrlje) koje uravnoteženo trepere i zrače..
Te iste godine, bio sam u osmom razredu Osnovne škole, kada mi je nastavnik francuskog jezika Popović, predložio da pošaljem nekoliko svojih crteža na velikom jugoslovenskom konkursu
Fonda mladih talenata za likovno stvaralastvo i redakcije lista Borba.
Vjerujem da je za ovaj veliki jugoslovenski konkurs znao i moj nastavnik likovnog ,ali njega to nije plaho interesovalo.
Nacrtao sam veliki broj crteža i akvarela, za ovaj veliki jugoslovenski konkurs .Svi moji radovi koje sam poslao bili su objavljeni u listu Borba .Sjećam se da sam svakog petka kupovao Borbu..Petak je bio dan,kada su na odredjenim stranicama,objavljivani radovi likovnih stvaraoca iz cijele Jugoslavije,sve do završetka konkursa. Sa velikom znatiželjom prelistavao sam novine ,kako bih vidio koji od moj radova je objavljen tog dana...
Helem,pri kraju školske godine pozvan sam u školsku zbornicu,radi uručenja diplome i nagrade, koju je poslao fond za stipendiranje mladih talenata,na adresu nase škole .
Helem,pri kraju školske godine pozvan sam u školsku zbornicu,radi uručenja diplome i nagrade, koju je poslao fond za stipendiranje mladih talenata,na adresu nase škole .
Kad sam ušao, u zbornici je bio tadašnji direktor i nastavnik likovnog.
Dočekali su me sa osmjehom na licu.Nastavnok likovnog je već drzao u ruci moju diplomu
i nagradu koju sam dobio od fonda za stipendiranje mladih talenata.
Ruke i noge kao da su mi se odsjekle,zastao mi je dah...ovako nešto, do tada nisam vidio.
Bilo je tu i uljanih boja i pastelnih kreda, svjetski priznatog proizvodjača.
Raznog slikarskog materijala,blokova za skicirinje,razne olovake,četkice,gumice...
Slikarski pribor je bio upakovan ,u ono vrijeme, u veoma luksuznom
i interesantnom drvenom koferu braon boje,na kojem je pisalo REMBRANDT (Holandski slikar Rembrandt Harmenszoon van Rijn)
Ne sjećam se više šta sam tada razmišljao i šta mi je prolazilo kroz glavu.Tek kad je direktor škole rekao: "Ovo je veliki uspjeh naše škole na na ovom velikom jugoslovenskom takmičenju"
Pomislio sam na mog nastavnika francuskog jezika,čija je bila ideja za moje prijavljivanje
i velika zasluga za moj uspjeh na ovom konkursu.
Nakon ove nagrade, činilo mi se da su za mene sva vrata otvorena.Nastavio sam crtanjem ,sada sa još većim elanomi objavljivao u raznim listovima.
No desiće se i nešto veoma neprijatno ali i interesantno.Naime,želio sam da se okušam kao dopisnik raznih dječjih i omladinskih listova sa ilustrovanim reportažama,koje su bile i dobro honorirane.
Napisao sam jedan kratak tekst,i nacrtao jednu veoma lijepu sliku .Sve ovo izgledalo je otprilike ovako:
Napisao sam jedan kratak tekst,i nacrtao jednu veoma lijepu sliku .Sve ovo izgledalo je otprilike ovako:
"Moj susjed J.D.(u novinama je objavljeno puno ime i prezime)vegetarijanac"
ispod ovog naslova nalazila se slika na kojoj sam nacrtao mog susjeda,ne baš u zavidnoj ulozi,okićen raznim biljkama, cvijetovima , voćem, povrćem, žitaricama.Ispod ove slike nalazio se kratak opis: "Zahvaljujući njegovom požrtvovanju neviđenoj upornosti
i velikim dijelom zahvaljujući njegovoj velikoj bašči,u kojoj je sa puno ljubavi uzgajao razno povrće, voće, vinovu lozu i raznih vrsta bilja,ovaj ugledni bjelopoljski ugostitelj,vrijedni domaćin i nadasve besprijekoran baštovan vegetarijanac je već dugi niz godina."
Sve je ovo bilo interesantno i jako lijepo uradjeno.Ovj dopis je ubrzo i objavljen u omladinskom listu Kekec.
No Ja sam nakon objavljivanja doživio velike neprijatnosti,a evo zašto,prvo zato što ovaj čaršinlija nikad nije bio vegetarijanac i što je u to vrijeme ovakva šala bila nezamisliva. "Onaj Vasvijin dzenabet, ukalja obraz našeg susjeda"Govorili su .
Drugi problem je bio taj što sam u potpisu ovog dopisa napisao ime mog sestrića,iako to i nije toliko bilo važno, jer su svi u čaršiji znali da sam ja autor ovog marifetluka.
Na svu sreću, da bruka ne bi bila još veća, moj susjed, J.D (Alahrahmetile) je istog dana pokupovao gotovo sve primjerke Kekeca koji su bili u prodaji u čaršiji.
Dugo nakon ovoga incidenta ja ponovo nisam smio crtati,a to je najgore što mi se moglo desiti...
Tog dana ja sam bio u školi u popodnevnoj smjeni, kad je moja sestra Hajrija došla i donijela
novi Kekec da pogledam .
Bio sam tako sretan i toliko smeten onim što mi je pokazala i što sam vidio
pa i nisam obraćao pažnju na njene riječi:
"...REKO TI JE BABO DA NE DOLAZIŠ KUĆI..."
Hajrudin Lule Mekić
U babovom pčelinjaku, davne 1967. godine
