Autor: Hajrudin Lule Mekić
RUŽA MJESEČARKA
Svake godine na odmor sam dolazio ljeti, a ove godine sam poželio vidjeti moju staru kuću u mjesecu maju, onda kada je sve u cvatu, mirisu i sjećanju.
Škripa stare kapije, napukle od proteklog vremena, umjesto majčinog selama, dočeka me tužnom piskom baglama. Koračajući avlijom, po pomalo “očehnutoj” kaldrmi, povijajući se ispod procvjetale ruže mjesečarke, koja je već dopola bila osušena, sjetih se koliko je davno ovdje na ovom mjestu bilo smijeha i veselja.
Od kad znam za sebe najviše sam volio mjesec maj i najviše mu se radovao. Činilo mi se kao da u maju na Đurđevdan, priroda prostire veliki šareni ćilim po nepreglednim prostranstvima bjelopoljske okoline.
Koračajući nogu pred nogu, zamišljao sam da prolazim kroz majčin cvijetnjak, pun raznobojnog i raznolikog cvijeća, koje je vazda opojno mirisalo, uvlačilo se u naša srca, da ga ponesemo u svijet kao sjećanje na majku, na sokak, na bjelopoljske zore…
Malo pomilovah ružu "mjesečarku", čije je opale latice, majka svakog maja, redovno sakupljala da ih, u velikoj tegl, sa vodom i limuntozom zakiseli i okrene ka suncu, da bi te ružine latice pustile crvenu boju i ”nadošle” za šurup.
Sjećam se da je bi ona u taj šurup, tj slatku đulsiju, nalivala u mali Kur'an tas, u koji je umakala prste da bi, učeći Kura n, lakše okretala stranice. Taj mesingani tas još uvijek čuvam kao uspomenu na majku i uvijek kad ga vidim, učini mi se da šuškaju Kur anski listovi, koje prevrću majčini prsti, šurupom namočeni…
Malo zastadoh u avliji, gledajući preko ograde na mahalu, koja je nekada bila puna vedrog, dječjeg smijeha. Sjećam se koliko su ljudi u njoj nekada bili opušteni, zadovoljni, skromni u svojim prohtjevima, koliko su bili sretni u svojim mnogoljudnim domovima, koiko su imali ljubavi za svoga, komšiju, musafira, znanaca…
U našoj Gornjoj mahali, iz svake se kuće iz širom otvorenih pendžera, čula se muzika sa radia i nikom nije smetala, niko se nije bunio zbog jačine glasa.
Pojavom sve većeg broja radio aparata u domaćinstvima, mnogo ljudi bi se okupili oko radia da bi čuli, tada popularnu emisiju “ Pozdravi i želje slušalaca" koje su u to vrijeme bilo jako popularne.
Sjetih se koliko bismo čuli zanimljivih čestitki rođendana,vjenčanja,odlazaka u Armiju i još mnogo drugih neobičnih.
Kada bi na radiu, čak iz Ćukovca i Kuline, Sajo zapjevao :
“ Sevdahom sam goru okitio,
Suze lio, u njedra ih krio”,
mi smo tu pjesmu mogli čuti i slušati i u našoj mahali.
U našoj čaršiji smo imali razglasnu stanicu u kojoj je radio, naš komšija Šabo Mulabegović,
Na nekoliko mjesta u čaršiji bile su postavjene bandere sa uličnom rasvjetom i zvučnicima, preko kojih su emitirane,najčešće subotom kada je pazarni dan, razne poruke i obavještenja kao i narodne pjesme. I u Gornjoj mahali, nalazio se jedan ovakav zvučnik na banderi,uz samu kuću vodoinstalatera i poznatog harmonikaša,Redža Dlakića.
Razmišljajući o mojoj mahali i kući iz kojih je sada pištala neka zlokobna tišina, zastadoh i sjedoh na jednoj rasklimanoj klupi. Posmatrajući bašču, kao da osjetih onu živost i radost blizine mojih sestara Kimete, Zinete, Aiše i Hajrije, te braće Faika, Saita i Salahudina. Iako smo skromno živjeli, bili smo sretni i zadovoljni što nas ima toliko, što smo skupa i što uživamo veliki ugled u našoj mahali.
I tada, kao dijete, sam se radovao proljeću i lijepom vremenu, uživajući u igri i zabavi sa mojim sestrama, braćom i drugovima. Kako sam bio u našoj porodici, ja, najmlađe dijete, veoma mažen i pažen, uživao sam u mnogim privilegijma; opraštali su mi se neki moji nestašluci, udovoljavalo mi se prvom u svemu, bio sam zabava i mjezimac cijele kuće.
Sjećam se da me je, kao malog, moja sestra Aiša vodila na pozorišne probe. Ona je kao, prelijepa i ljupka djevojka, nadarena lijepim glasom i umjećem da poigra, kao član Amaterskog pozorišta, bila angažovana za predstavu “ Koštana.”
Od sestre Aiše sam iz milošte dobio nadimak “Lule” koji nosim i dan danas. Aiša me učila da glumim i imitiram poznate, svjetske glumice: Đinu Lolobriđidu, Avu Gardner, Saritu Montieli i ostale…
Sjedeći tako zamišljen, streknuh kad, nadamnom prhnu jedna ptičica i na sokak se začuše neki glasovi. Podsjetiše me na galamu nekadašnjih pazarnih dana, kada je čaršija bila prepuna ljudi, kada se trgovalo i prodavalo sve i svašta.
Kako u to vrijeme nismo dobijali džeparac, kao ova današnja omladina, koja svoje slobodno vrijeme provodi u kafićima diskotekama i restoranima, mi smo se najviše okupljali u gradskom parku. Uz razno druženje, šale, pjesmu i mnogo mladalačkih sadržaja, ljeti smo tu nekad ostajali i do zore.
Trčao bih ka uzavrjeloj čaršiji, gdje je, posebno subotom, bilo veoma živo. Umiješao bi se u gomilu razdraganih ljudi koji su žurili ka hotelu "Balkan", smještenom u blizini parka, u kojem su se, za imućnije ljude, uz živu muziku, održavale plesne večeri.
Kroz stakla ogromnih hotelskih prozora, podižući se na prste da što bolje osmotrimo unutrašnjost, mi, djeca smo, znatiželjno virili u svečano obučene plesače i pri tom udisali zadah duhana sa pomiješanim mirisom raznih parfema. Ljeti su se te igranke održavale u hotelskoj bašči, pa nam je bilo lakše, iz prikrajka posmatrati razdragane bračne parove kako plešu i diviti se svečanim toaletama.
Sredinom sedamdesetih godina,i naša čarsija dobi novi, moderniji izgled,pa smo i mi došli na ideju da budemo ozbiljniji i moderniji.No ipak,onaj naš ,stari i prepoznatljiv čaršijski duh, pun života, ostao je isti.
Tu u parku u tim skupovima su se, uz prepričavanje čaršijskih haberova, jačala prijateljstva, otkrivale se tajne, tu su se mjerkale simpatije, pisale se uspomene, u sjeni nekog drveta se otimali prvi poljupci, upletali se prsti, ostavljala čežnja, uzdasi, vrijeme odmicalo brzinom šimšika…
Nekada su bile i organizovane večeri, kada smo slušali nježnu poeziju,pjesnika Milovana Raonića- Karsona,koji je, ujedno, bio i popularni voditelj zabavno muzičkih večeri i drugih društvenih manifestacija, kao i DJ Disko kluba, tek otvorenog hotela “Sandžak”.
Tu, na Centru grada, uživali smo i u pjesmama, tada popularne muzičke grupe "Signali" ( sabranu od članova Dika, Milija, Ahmo, Rale, Baća i drugih ) koji su nam svirali zabavnu muziku i rok do kasno u noć.
Kako smo mi mladi, tada, bili zadovoljni malim stvarima, sitne radosti su nas činile sretnim, kao što su povremeni odlasci u gradski bioskop, smještenim u zgradi preko puta parka, do Jupović sokaka, u neposrednoj blizini pekare Dike Obradovića.
U sredini iste zgrade bila je i prodavnica tekstila "Gradina" u kojoj su radili uposlenici, stari trgovci, Mule Muzurović, Zanja Obradović i Mina Mušović.
Na lijevoj strani zgrade,do Karahmetović sokaka i blizini kuća Kljajevića i Novakovića, bile su Štamparija i Knjizara, koji su nekada bili u vlasništvu trgovca Mula Muzurovića.
Sjećam se koliko ja tada bila popularna, lijepo opremljena kafana “ Orijent”, vlasništvo Tula Burdžovića, sa posebno lijepom ljetnjom baščom, gdje je bio montiran i prvi Juke Box, sa velikim izborom domaće i strane muzike. Ubacivanjem kovanica, odabirali smo željenu muziku i uz, tada, popularne cigarete “Camel”, slušali prekrasne melodije i sa zadovoljstvom, uživali.
Posle nekog vremena, smo počeli kupovat gramofonske ploče i kod svojih kuća, na organizovanim žurkama ih slušali, uz tu muziku plesali.
Oponašajući svjetske zvjezde roken rola, Elvisa Prislija i grupu “ Bitlsi”, počeli smo, poput njih, puštat kose, nositi u džepu obavezan češalj i ogledalce sa slikom neke žene ili glumice na poleđini, mirisat se parfemom “ Pino Silvestre”.
Tada, iako se živjelo skromno, ali je sve imalo neku vrijednost, neki poseban značaj, svemu smo se radovali, svemi znali “ kimet”.
I ja, tu na ovoj klupi, gledajući majčinu ružu mjesečarku, uz sjećanje okusa onog njenog neodoljivog šurupa, razblaženog ledenom bunarskom vodom, zavrtjeh točak prošlog vremena.
Rodjendani meni nikad nisu bili nešto posebno, i nisam im pridavao posebni značaj.
Kako sam rođen u maju, pet dana pred Titin rođendan i praznik Dan Mladosti, kojeg smo svake godine obilježavali svečano, noseći štafete, sjetih se, kolko sam ja, od svoje petneste godine želio da nekako svoj rođendan uklopim u taj Titin.
Oduševljavalo me koliko je svečan bio taj dvadesetpeti maj, kada se širom Jugoslavije od mjesta do mjesta nosila štafeta, da bi se kao kao simbol snage mladih, uručila drugu Titi.
Iako nikada nisam bio clan Komunističke Partije, niti sam ikada želio da budem, za svaki praznik, Dan Mladosti, zanosio sam se da je tada i moj rođendan i zato sam se u pripremama puno angažovao. Trudio sam se da taj dan bude svečan, da se osjećam važnim i da ta moja rođendanska radost potraje i narednih dana…
Godine se nanizaše, svečani rođendani protutnjaše, vrijeme izbrisa Dan Mladosti, čaršija obuče neko novo, malo drugačije i meni nepoznato ruho, iz naše avlije u svijet na razne strane, poput lastavica na Jug, prhnuše Faik, Hajrija, Sait, Kimeta, Aiša, Salahudin, Zineta i ja…
Povremeno se vratimo, kao ono lastavice poslije zime, da Fatihu izučimo na majčinom i očevom mezaru, gdje smo ih zajedno ostavili da nas malo popričekaju, da ponekad u kratkim susretima jedno drugo ovdje na ovom mjestu zagrlimo, ne znajući da li će nam to možda biti zadnje viđenje…
A čaršija, osta da” priča” o vaktu i zemanu, kada se ponosila ljudskim terbijetom, da sad trpi hod nekih drugih ljudi sa čudnim adetima, koji je nekada malo ukaljaše i zacrveniše…
Ustajući, osjetih, kad mi sa stare dunje opade behar, zaustavi mi se na kosi, a izlazeči iz avlije, kao da začuh ružicu mjesečarku kako progovori majčinim šapatom:
“E, moj Hajrudine,svud je lijepo, sjajno,bogato, al svoj prag najljepši, rod svoj najtopliji, svoj zavičaj blistaviji, raskošniji, mnogo vrjedniji od Misira…
Posljednja Titova slika, koju sam nacrtao
na samoljepljivoj PVC foliji dimenzije: 300X200 cm.
