DZANARIKE

Dugo sam stajao kraj prozora tog avgustovskog jutra, gledao i slušao kako kiša pada.
Moja sestra Zineta je pomagala majki da na velikoj drvenoj sofri razvije jufke za pitu.

Nadu da će kiša prestati i da će majka ispuniti obećanje, te me " čim kiša prestane"
uputiti kod Muslije, već sam bio i izgubio. Činilo mi se da je samo  jedna mala šćućurena ptica
ispod strehe na bunaru u našoj avliji bila tužnija od mene. Suze više nisam mogao zadržati.
Oh, šta bih samo dao da sam se u tom trenutku mogao naći izvan kuće.
Okretao sam glavu i krajičkom oka pogledivao čas u majku čas u Zinetu, prikrivajući uplakano lice.
Naša šarena mačka mi se vrtjela oko nogu, umiljavala i pozivala na igru.
Meni nije bilo ni do čega, ležao sam sam bezvoljno na šiltetim i na kraju i zaspao.

Još onomad, kad sam išao kod Turka i Muslije i nosio im za vitrove, kanio sam se
da im ispričam "nešto veoma važno" i da im otkrijem moju veliku i dobro čuvanu tajnu.
Strah da će za tu priču čuti moji babo i majka i da će mi se ljutiti sto"svašta pričam
okolo" bi nadvladao, pa bi tako i moja tajna i dalje ostala sačuvana.
Jednom, dok smo se mi djeca igrali ispod Hadzaginog oraha, prisluškivali smo
razgovor starijih i čuli kako: " ... u ove stare kuće Mušovića a i u druge stare kuće
u našoj mahali, u duvarovima ima sakrivenih dukata..." A ti dukati bi trebali biti tako žuti i  sjajni
da se mogu i u mraku vidjeti.
Mi djeca nismo puno znali o dukatima, ali su nam ovakve priče bile jako zanimljive.
Dugo vremena bi provodili igrajući se po tamnim memljivim izbama starih kuća u našoj mahali,
i potajno se nadali da ćemo i mi ,u tom mraku ,ugledati  "sjaj  žutih dukata".
Bilo je nečeg tajanstvenog i u pričama i u tim neobično lijepim starim kućama u našoj Gornjoj mahali,
bila je to velika inspiracija za naše dječačke snove.
Kao dijete često sam odlazio kod Turka i Muslije, iako nismo bili u srodstvu.Puno toga sam naučio od ovih divnih ljudi. Svaki moj odlazak kod njih bio je prilika da saznam nešto novo.  
Uvijek mi  je pažnju privlačio mali dolap (otvor u zidu) u kojem su se nalazile prazne ladice  kutija od  šibica, (unutrašnji dio kutija od šibica bez palidrvaca)  koje  su bile,  ivicom  jedne strane,  umjetnute jedna u drugu  formirajući oblik točka.
Ladice su bile iste veličine ali  su se razlikovale po boji ,koje su ovom "točku" davale neobično lijep  izgled.Neke ladice su bile toplih nijansi boje meda  i boje drveta do blago ružičastih nijansi ,dok su neke u nijansama braon boje ,od svijetle do tamne ,bile gotovo crne. 
Nisam mogao savladati znatiželju, pa sam jedne prilike upitao Turka,
za šta služe sve ove prazne ladice od šibica,ovako lijepo složene u obliku točka.
"Moj Hajro,to je moj točak života...svaka od ovih ladica  označava po jednu godinu... "
Uzimao bih ovaj "točak"  pa bih ,radoznalo  brojao ladice,sjedeći kraj njega na metalnom krevetu ..
Bili su to ljudi rijetko vidjene ljudskosti, poštenja, topline i ljubavi. Iako su živjeli sami i u
siromaštvu, osjećao sam kao dijete njihovu beskrajno veliku toplinu i ljubav.
Uvijek se rado sjetim ovih dragih likova iz mog djetinjstva,
Još se sjećam, koliko sam samo puta bezuspješno pokušavao da nacrtam Muslijin lik.
Koliko sam puta, kada bi Muslija navraćao kod nas, rukom dodirivao njegove bore na licu,
pokušavajući da u njima otkrijem tajnu, dodirivao njegovu bradu i njegov saruk,
nadajući se da ću tako bolje zapamtiti i nacrtati njegov lik. Majka me je zbog toga često
prekorijevala i opominjala , govoreći mi da mojim ponašanjem ne dam čovjeku "s mirom da sjedi" .
Sjećam se i njegovog beskrajnog strpljenja i odobravanja za moje ponašanje,
još uvijek osjećam njegove tople oči, njegov osmjeh, znam svaku boru na njegovom licu...
Iz sna me probudi majkin glas:
-Kiša je prestala da pada - reče, milujući me po glavi .
-Hoćeš li kod Muslije?
Trgao sam se iz sna . Naravno, nije me trebala dva puta pitati! Skocčih na noge
i odjurih do vrata da obujem moje nove gumene čizme, koje sam tek prije neki dan dobio od baba.
Odgurnuh moju dosadnu šarenu mačku koja nikako nije htjela da me ostavi na miru.
Uzeh na brzinu papirnu kesu u koju je majka već bila stavila nešto za Turka i Musliju.
Otvorih drvena avlijska vrata i istrčah na ulicu.
Na ulici je već bilo puno djece koja su veselo trčala prema zabavištu i vikala
-Dolazi nam Paula, vidjeli smo kamione!
Paula je bila jedna starija bogata švabica, koja je živjela sa Mladenom.
Oni su imali svoj pokretni zabavni park .Oboje su bili neizmjerno vesele i prijatne naravi.
Dolazak Paule i Mladena za nas djecu je značio dolazak ringišpila, glavne atrakcije u gradu
i glavno okupljalište mladih. U večernjim satima počinjala bi "predstava"! Cika i galama,
okretanje ringišpila, svjetla i zvukovi raznih automata za igru i zabavu su nas neodoljivo privlačili.
Pronalazili bismo hiljadu načina da se zabavimo.
A za one starije, koji su bili željni zabave do kasno u noć, dolazak ringišpila u naš grad
je imao drugačije značenje. Slušanje muzike sa dzuboksa, nova poznanstva, prve poljupce krišom u mraku,...
Prolazeći kraj zabavišta, stidljivo sam pogledivao u veliko stablo prepuno zrelih
crvenih dzanarika u voćnjaku Karličića. Podsjećalo me na krađu voća, ili kako smo mi to
nazivali "upadanje" , a to je bio i naš najveći grijeh.
Sjećam se kada bi smo išli da "upadamo u jabuke i kruške" kod Jonuza Dervovića,
koji je imao najljepšu bašču i voćnjak u gradu. Crkavali bi smo od straha, iako nas on nikada
nije kažnjavao zbog toga. Mnogo veći strah je bio da naši roditelji ne saznaju.

Ali krađa dzanarika ostala mi je u posebnom sjećanju.
Baba Fimine dzanarike u velikom lijepom voćnjaku Karličića su bile nešto posebno.
Ne samo zreli slatki plodovi, već i behar sa dzanarike koji bi u proljeće svojom bjelinom
ispunjavao svaki kutak naše mahale, poput snijega bijelog . Čini mi se da je ovo stablo
baba Fimine dzanarike bilo najveće koje sam ikad u svom životu vidio,a ove crvene
dzanarike, koje smo tamo brali, bile najsladje u čaršiji .
Samo stariji i hrabriji od nas mogli su se popeti na ovo veliko stablo.
Mi manja djeca bi odraslima čuvali strazu, i za tu uslugu bi dobijali po jedan dzep dzanarika.
Preskočili bi preko taraba, čučnuli u travu i pazili na vrata staričine kuće da nas ne otkrije.
Zvizduk je bio dogovoreni"znak za opasnost".
Baba Fima je često sjedila ispod daznarike .
Ponekada bi jadnica tako dugo sjedila, da bi na kraju i zaspala,
a vješti kradljivci, koristeći ove trenutke i pored nje bi se peli na dzanariku .
Tu je, preko puta voćnjaka Karličića, bilo i naše "zabavište".
Mnogo mnogo ranije, 1905. godine kada je rukama vrijednih neimara napravljen ovaj objekat,
u ovom objektu je najprije bila smještena četvororazredna škola koja se zvala Ruždija.
Od 1925.god. je u njemu bila smještena gimnazija, a od 1958.god. ovdje je bilo tkz. "zabavište" tj. dječije obdanište.
Nakon toga ovaj objekat je dugo vremena bio prepušten propadanju,a dvorište
zabavišta korišteno samo kao "zabavni park" . Danas je tu Zavičajni muzej .
Cinilo mi se da je ovo najljepši objekat na najljepšem mjestu u gradu, u Gornjoj mahali.
Ovo dječje obdanište imalo je veliko igralište i bilo je je okruzeno lijepim borovima i lipama.
Kako su samo mirisali ti stari borovi i lipe u dugim ljetnjim noćima. Bilo je to divno mjesto
odakle smo mogli često gledati i čeznuti za slatkim crvenim dzanarikama.
U toj istoj ulici, koja se prilično strmo spuštala sve do same obale Lima,
bilo je i nekoliko kovačkih radnj od kojih je bila najpoznatija Bećkova kovačnica.
Sjećam se neoibičnih zvukova kovačkih čekića i nakovanja,
mirsa dima i vatre koju su ovi vrijedni kovači, raspirivali kožnim mijehovima.
***
Stigoh razdragan i nestrpljiv ispred Turkove i Muslijine kućice.
Probuđene škripom drvenih vrata, nekoliko uplašenih ptica
koje su spavale ispod krova, odletješe negdje preko Lima.
Meni kao djetetu nije smetala ta samotinja i duboka tišina, kao da se došlo kraj svijeta.
 U ovoj tišini ,naučh sve o ljudskoj neimaštini,patnji  i iskušenjima  ali i  o  dobroti ,dostojanstvu ,merhametu i dunjalučkoj  prolaznosti  i našoj ulozi na ovom svijetu .Da od Gospodara molimo samo ono što je hajr za nas na dunjaluku, jer na njemu živimo, i za svaki hajr na ahiretu, jer ka njemu idemo!

Sve mi je tu bilo nekako neobično lijepo. Pogotovo taj stari trošni kućerak, meni tako drag.
A kad ugledah dzanariku u vrtu, iznad trošne kućice u Klancu,
na jednom uzvišenju na obali Lima, mojoj radosti nije bilo kraja.

Od silnog roda, neke grane sa žutim plodovima su se već savile do zemlje.
Nakon kiše koja je padala tog dana, trava ispod neobičnog stabla dzanarike
bila je prekrivena sa opalim žutim plodovima.
Dzanarike bi kadkad kliznule niz strmu baštu sve do ulaznih vrata
male kućice kao da su žurile da sustignu jedna drugu.

Muslija nije mogao da ustane.Ležao je bolestan u krevetu,
tek kad sam ga selamio i kad je čuo moj glas, smogao je snage i ispružio njegovu
krhku, drhtavu ruku te me pomilova  po glavi.
- Eh, ovaj musibet, ova zaduha, hoće ašićare da mi dohaka.
- A dje je Turko ?- upitah ga, tek da započnem priču, bilo kakvu.
- Bože mili mahnit li je, ode po najvećoj kiši kod Saliha da mi potraži neki ilač.
Donosila mi je i Selima neki dan nekakve trave,
eno ima još u onoj dzezvi na tagari... malo me popusti pa opet...

U njegovom glasu osjetih umor, bol i nemoć, pa mi se učini da je bolje da mu ne
dosadjujem i da mu ovog puta ništa ne pričam o dukatima za koje sam čuo ispod Hadzaginog oraha, dok ne ozdravi.
-Adzo Muslija, hajde  ti legni, a ja odoh da uberem koju dzanariku .
Poselamih se sa njim,pa izadjoh u bašču i nabrah pune dzepove slatkih i sočnih dzanarika...

I ovog hladnog decembarskog jutra ,sjedim kraj prozora , gledam sivie oblake..
natmurnog neba i prve pahulje snijega iznad Rajne.
Čini mi se na trenutak kao da  tihi, sabahzorski vjetar sa Obrova, raznosi
tek rascvjetale latice bijelog behara dzanarike u Gornjoj mahali .
Radujem se iako znam,
da to samo moji snovi plove, kao tiha rijeka Lim

 da to moja duša sanja, cvjetnim poljem bijelim.

Hajrudin Lule Mekić

Nekoliko manje poznatih riječi:
duvar-zid
izba-ostava
saruk ili ahmedija je crveni fes,omotan slojevitim bijelim platnom
musibet-nesreća,nedaća
ašićare-očigledno,jasno,otvoreno
dohakati-dokrajčiti,razoriti
ilač-lijek
zaduha-astma
šilte ili šiljte je vunjeni jastuk,malo veći nego obični jastuci.Koristi se za sjedenje.

tagara ili tagar je široka metalna posuda  , promjera od  60-80 cm. pričvršćena na metalnim nogarama .Okruglog  je oblika sa udubljenjem u kojem se nalazi žar,

na kojem se kuha kafa ili čaj.Tagara ima dvije metalne halke na krajevima metalne zdjele koje služe za nošenje.  Može imati i  ručno radjeni , šupljikasto-rezbareni poklopac, koristeći tako za zagrijevanje i osvjetljavanje manjih  prostorija.