PUT DO NAGRADE

 Svi se mi ponosimo vremenom u kojemu smo odrasli i jednom kada počnemo razmišljati o tome što se sve  desavalo tih davnih 70-tih  nemoguće je ostati ravnodušan.Sjećamo se lijepih dana koji su davno iza nas i trudimo se otrgnuti ih zaboravu...
Velika sala Doma kulture bila je prepuna i nedovoljna da primi sve zainteresovane,
koji su te večeri  željeli prisustvovati prvom i velikom bjelopoljskom festivalu,takmičenju pjevača amatera narodne i zabavne  muzike,  pod nazivom "Prvi glas Bijelog Polja" Bio je i veliki broj  posetilaca koji su stajali uz samu pozornicu . Nošeni velikim entuzijazmom,organizatori su uz puno poteskoca  i jako skromnim sredstvima uspijeli organizovati  ovaj veliki spektakl pjevača amatera.
Ova muzička revija imala je  zadatak da pokaže   muzičku scenu u našoj sredini i eventualno lansira nove nade u muzici,sto je u ono vrijeme bilo jako tesko,cak nezamislivo, snimiti singl  ploču, napraviti karijeru, ili bar malo biti popularan-mislim da je to tada,tako nekako izgledalo, iako je ovaj grad  imao puno talentovanih ljudi.
Takmičenje pjevača amatera  se nije moglo održavati svake godine,pa je nekoliko puta prekidano  i po nekoliko godina uzastopno...
Na pozornici  se nalazio  muzički orkestar iz Makedonije, koji je   započeo program s višeminutnim instrumentalnim zagrijavanjem.Ova muzička grupa  je inače,  u  istom sastavu svirala tog ljeta  svako veče u basti hotela "Sandzak".Grupa je  njegovala instrumentalnu ,zabavnu i narodnu  muziku  . Bili su to iskusni muzičari, sa dugim stažom ,ali sa jako skromnim muzičkom  opremom,na koju niko nije posebno obraćao pažnju.
 Bina je bila   jednostavna i bez ikakvuh posebnih "dekoracija".U pozadini pozornice nalazile su se samo  sivo-plave  zavjese.Ipak, sve je djelovalo svečano,opušteno, i jako lijepo.Gledaoci su  bučno pljeskali  sa nestrpljenjem čekali izlazak  takmičara.
U toj  predivnoj atmosferi  svi su  se trudili   da se što uspješnije pokažu pred dupke punom dvoranom gradskog bioskopa

Tih  70-ih godina  prošlog stoljeća,podjednako se slušala i narodna i zabavna muzika.Skupljali smo gramafonske  ploče stranih izvodjaca i organizovali razne igranke. Pjevali smo i narodne pjesme ,  jer smo smatrali da i ona najgora narodna pjesma može da dotakne nekog u pravim okolnostima, kroz nekakvu identifikaciju,te da  je zabavna i rok muzika  dobra samo za disko klubove i igranke  .

 Nezaboravna druženja,plesne večeri ,uz mnogo dobre muzike u živo, obično su  organizovane u hotelu "Sandzak" .Jedinstveni ugodjaj  nisu imali samo gosti hotela već  i oni koji su šetali korzom,koje se nalazilo uz sami hotel ,ali  i zaljubljeni parovi koji su dugo u noć sjedili u velikom gradskom parku,uzivajući u raznovrdsnoj muzici,koja je dopirala  sa terase hotela.
Svaka nova ideja za okupljanje i druzenje omladine  je bila  posebna na svoj način, svaki  zanimljiv i dodatno uzbuđenje za sebe.
  U suterenu,novosagradjenog hotela "Sandzak" smješten je bio jedan veoma moderan i luksuzno opremljen disko klubu u skladu sa svim evropskim i svjetskim standardima. Ovaj hotel je imao veliku ljetnju baštu, ugodnog ambijenta otvorene terase restorana okružene zelenilom   ,veliku kafanu te dvije  sale za razne prigode:Hotel  nije  bio baš  remek djelo arhitekture ,no ipak,onako visok,sa svojim neobičnim potkrovljem na jedanaestom spratu,koje smo zvali "golubarnik" gdje smo često boravili, slušajući muziku uživali u prelijepom pogledu  ,dominirao je čaršijom .
Hotel "Sandzak" je bio  i ostao simbol Bijelog Polja, i mjesto za koje su vezane  divne uspomene,u kojem smo dolazili kao maturanti i u kojem smo poslije maturskog plesa otplesali iz sigurnog djetinjstva u nesigurnu mladost.
Nismo žurili  da odrastemo ali  smo morali pratiti plesne i druge  korake koji vode u ozbiljniji dio života,za koji ce  nam ," nešto kasnije" dodatno biti često potrebno izvoditi  razne akrobacije i lupinge...

Interesovanje za ovaj koncert je vladalo danima ranije.Danima se   pričalo po gradu, o tome ko će sve učestvovati na takmičenju i ko ce biti pobjednik.Tih dana sam i ja, skoro sa svim mojim drugovima raspravljao  o prijavljenim kandidatima za Prvi glas   Svi smo nagadjali šta   ce se desiti ,prepucavali se između sebe,padale su opklade,onako u piće, i već unaprijed smo glasali za svoje favorite.
Samo dva dana prije održavanja takmičenja,dok sam bio u avliji ,zauzet nekim poslom,pozvao me moj komšija  Jusuf ,kojeg smo zvali Kaški,da dođem kod njega,da čujem novu pjesmu.Kaški je bio   vrsni majstor krojač. Često smo se okupljali u njegovoj radnji i slušali  razne hitove  narodne i zabavne muzike sa gramafonskih pločai .Pjesma koju sam tada prvi put čuo kod njega  ,jako mi se svidjela, te na nagovor  komšije  Kaškija i obećanja da će mi sašiti najbolje pantalone za nastup ,  odlučih da se prijavim   na takmičenju pjevača amatera...

Proba je počela istog dana, ispred  samog  održavanja takmičenja,  u hotelskoj sobi , u kojoj  je boravio šef orkestra Dimče,koji je svirao harmoniku i klavijature.
Sjedeli smo za jednim manjim stolom na kojem se nalazio gramafon.Dimče  je bio stariji čovjek, mirne i tihe prirorede.
Družili  samo se svakodnevno sa njim i ostalim članovima orkestra,tokom njihovog boravka u našem gradu.Dimče je bio i strastveni ribolovac.Često smo  odlazili  na pecanje ribe na rijeci Lim,ali   nikada nisam govorio o mojim pjevačkim željama i sposobnostima  ,zato je bio  zapanjen,kada sam mu rekao da želim da se prijavim za takmičenje  .
Poslušao je  pjesmu sa gramafonske ploče,zapisao je melodiju i tekst ,na parčetu papira, uzeo je moju intonaciju  i rekao    da otpjevam prvu strofu pjesme.
"Lepo pevaš... "
 reče Dimče,nakon  što sam  otpjevao, onako "na suho", bez  muzike, a zatim ,istu strofu pjesme  , uz pratnju i prijatne zvuke harmonike,otpjevao još jednom.
 "Lepa   pesma ...vidimo se večeras ..." Podižući pogled sa harmonike,blago se osmjehnuvši, pružio mi je ruku .
    .
Sve je trajalo jako kratko,a opet interesantno,opušteno i bez veće treme,Tako je ova  moja proba i lijepo raspoloženje harmonikaša, na neki način  ulivalo neki poseban optimizam. Bio sam iznenadjen  ali i sretan da sam uspio Dimčeta  ubijediti da za kratko vrijeme pripremi pjesmu za takmičenje.

Takmičenje pjevača, kao i svako drugo, ni po čemu posebno,no ipak, gotovo uvijek bi probudilo  veliko interesovanje kako mladih tako i starijih.Bilo je to ,  pored Titove stafete i jedino značajnije "okupljanje građana"...
Nalazio sam  se iza scene u jednoj zajedničkoj prostoriji  sa ostalim učesnicima.
Inače ,ovu prostoriju koriste akteri raznih pozorišnih predstava (glumci,  baletski igrači, statisti) da se pripreme za predstavu.Vrlo   često je to ista prostorija u kojoj se glumci šminkaju za predstavu.
Svi smo  nervozno čekali izlazak voditelja programa na scenu i najavu prvog takmičara.  Čekajući  svoj red,neki takmičari su tiho pjevušili,neki su  izlazili i ulazili,dok su drugi mirno i strpljivo čekali.Djevojke su brinule o svojoj frizuri i obično se nalazile ispred velikog ogledala.
Stajao sam naslonjen na zid pokraj vrata garderobe, i pazio da mi se pegla na pantalonama ne pokvari .Čini mi se, da sam u tom trenutku više  brinuo o svojem osobnom izgledu nego o samom nastupu i pjevanju.Izgledao sam više rokerski,sa nesto dužom kovrdzavom kosom.Odjeća na meni je bila u istom stilu:  drap svilena rolka,drap pantalone,koje je Kaški sašio u rekordnom vremenu,cipele i kožna   jakna su bile   boje kože.  
 Pored mene je takodje strpljivo stajao, s rukama u džepovima ,moj komšija Muzafer Zaimović ,poznatiji kao Pikalo.
Obojica smo se prijavili za takmičenje u kategoriji narodne muzike...
Pikalo je bio  prijatan momak i   jako je  lijepo pjevao.Dugo godina ,nakon ovog takmičenja,popularnost mu je naglo porasla, ali je još uvijek bila samo lokalnog karaktera.
Sjećam se ,bilo je ljeto 2005.godine ,dok sam boravio u Bijelom Polju na godišnjem odmoru ,posjetio sam ga u njegovoj porodičnoj kuć i,u Gornjoj mahali,na obali Lima .Sjedeli smo dugo u bašti ispred kuće i pričali   o svemu.Malo  smo i pjevali,prisjećajući se takmičenja pjevača amatera..Tom prilikom poklonio mi je njegov prvi CD koji se tih dana trebao  pojaviti  u prodaji .Nedugo zatim,  preminuo je nakon duže bolesti.Od malena je sanjao da nekada postane slavan,poznat i popularan pjevač .Na žalost, igrom sudbine,nije uspio naći put do zvijezda...
Ove  takmičarske večeri,na Pikalovom  licu jasno se vidjelo da žarko želi da pobijedi.Tipovao sam na njega  i bio  ubijedjen da će on pobijediti .Iako mladji od mene,imao je mnogo više iskustva pjevajući po kafanama.Meni je ovo bio  prvi javni nastup pred publikom, ali sam   bio siguran da će i pjesma koju sam  odabrao ,postati hit i  osvojiti srca  poklonika narodne muzike.Bez lažne skromnosti moram reći ,upravo smo nas dvojica"Gornjomahalaca"   te večeri imali dobre pjesme i bili najozbiljniji kandidati   za osvajanje prvog mjesta.
Dalo se primjetiti da je Pikalo bio  nervozan isto koliko i ja ,ali smo se trudili da to prikrijemo.
Malo smo pričali o  izvanrednoj atmosferi u sali ,ali i o razglasu i zvučnicima, koji nisu bili najboljeg kvaliteta.
Bilo kako bilo,program je počeo i takmičari su se smjenjivali jedan za drugim...  

Ono što je bilo posebno interesantno jeste moje pojavljivanje na bini.Naime,kada je voditelj najavio moj nastup sa pjesmom "Nije on čovjek za tebe",orkestar je već počeo  svirati prve taktove.
Na binu sam  izašao  raspoložen i bez vidljive treme, a publika me je dočekala gromoglasnim aplauzom.
Kada sam prišao do mikrofona,metalna  šipka,takozvana pecaljka, sa stalkom,  na kojoj je bio pričvršćen mikrofon ,bila je izrazito niža.Obzirom da sam morao početi prvu strofu pjesme ,a vremena je bilo samo koliko  da podesim metalni držač  u visini koja je meni odgovarala, nekih pola metra ili više ne znam tačno, u tom trenutku ,prolomio se vulkan oduševljenja .Čitava kino sala odjekivala je od skandiranja i aplauza. to me nije zbunilo,naprotiv,to me još više ohrabrilo.Nasmijao sam se  i počeo pjevati, kao da se ništa nije desilo.
Bila je to za mene prva i neponovljiva ,vrhunska atmosfera i kontakt sa publikom koji me je neobično radovao  .Bio sam neizmjerno  ponosan i zahvalan publici na toplom prijemu ,podržavanju i bodrenju.
Bilo je te večeri  , mnogo uspjelih i manje uspjelih ostvarenja ali   bez obzira što i s tehničke strane koncert nije bio savršen,možda ni ja nisam mogao da dam svoj maksimum,ali svejedno,znam da ću uvijek pamtiti  ovo takmičenje , sa velikom ljubavlju i nostalgijom i biti zahvalan svima.
Nakon završenog takmičenja ,ispred doma kulture ,bilo je veselo i jako bučno.Veliki broj okupljenih čekao je izlazak takmičara.
Izašao sam  iz sale sa ostalima  .Svako malo vidio bih nekoga poznatog.
Silazeći niz stepenice,probijajući se kroz gužvu,mnogi su nam prilazili,grlili,čestitali...
U jednom trenutku primijetih i svoju najbolju drugaricu Belmu.Bila je  sa  jednom  djevojkom koju sam tada prvi put vidio.
Gomila raje nalazila se izmedju nas pa nisam mogao odmah prići do njih.
 "Bio si najbolji!"
Rekoše obje skoro u isti glas,pozivajući me da im se pridružim.
Bio sam jako radoznao i nestrpljiv da  upoznam Belminu drugaricu.

Belmina drugarica je bila jako lijepa djevojka, visoka,elegantna ,sa ležernom dugom i smeđom kosom.Njeno  lice odavalo je neskrivenu radost i zadovoljstvo. Kada sam prišao , pružila mi je  svoju ruku. Bio sam iznenadjen njenom otvorenošću i vedrim izgledom .Imao sam osjećaj kao da se već dugo znamo.
 Umjesto svoga imena ,  izgovorila je  tiho:
 "Htjela sam da te poljubim..."
Bila je to najveća nagrada za mene,ali , i najljepši početak našeg zajedničkog  života...

Hajrudin Lule Mekić

HEDIJA NA MEZARU

HEDIJA NA MEZARU

Tog petka, jedanaestog dana mjeseca ramazana,sjedio sam u haremu,  kraj majčinog mezara .Proučih fatihu i dodirnuh rukom,mali  bijeli bašluk od prirodnog kamena nepravilnog oblika .Sćućuren kao umorni usnuli cvijet,izvirivao je iz mekane zelene trave i blještao od jutarnjeg  preliva svjetlosti i rose .Na bašluku samo jedna  mala metalna pločica, sa ispisanom surom El-Ihlas (Iskrenost) ,toliko jednostavnom s puno simbolike postojanosti, uzvišenosti u težnji ka potpunoj iskrenosti i otvorenosti, povjerenju i  blizini Gospodara.
Bila je to jedina želja i amanet moje majke.Upravo onako kako je  živjela, skromno i nenametljivo,ne poklanjajući pažnju ničemu od ovosvjetskih ukrasa.Sa svojim iskrenim ibadetom,čvrsto vjerujući u milost Uzvišenog Gospodara.
Topli sjaj drhtavih  kapljica rose  na  ajetima  i  mali bijeli bašluk,kao jedan cvijet,  ispunjen nurom i Dzenetskom  ljepotom,  činili su me tako   sretnim, ali i  opominjali na nužnost podsjećanja na smrt,  i susret sa svojim Stvoriteljem,kad ništa nećemo moći sakriti.

Na  bočnim stranama bijelog  bašluka,treperile su  slike  sjena,samonikle biljke. Bijeli noćni  karanfil(klinčić) sa svojim  lepršavim zelenim listovima i bijelim cvijetovima,  nalazilo se  uz sami bašluk .Bila je ovo jedina biljka ove vrste na mezaru ali i  u cijelom haremu .Kao da vidjeh majkinu bijelu šamiju sa ojom , koja  je bila ukrašena (kerana) zeleno-bijelim svilenim koncem ,grancicama ,listovima  i  cvjetovima ,baš kao na ovoj biljci .

 Bijeli noćni  karanfil  je mirisna biljka, koju osim cvijetova krase i lijepi, zimzeleni, sivo-zeleni listovi prekriveni sitnim bjelkastim dlačicama.Plod ove biljke (kapsula)  sadrži smeđe sjeme, karanfil (klinčić) ,koji se   nalazi   na samom vrhu svake grancice ,iz kojeg  izrasta cvjet bijelih latica , dugih oko 3 cm.  približno iste veličine kao i plod .
Cvjetovi se otvoraju i  odišu svojim mirisom  ,samo  u predvečerje  , a zatim se noću ponovo zatvaraju.  
Cijeli mjesec ramazana je, ova neobična samonikla biljka,"hedija  na mezaru moje majke" otvarala  svoje latice u večernjim satima , ispred iftara, šireći svoj miris, a zatim noću ponovo sklapala svoje latice .Sve je izgledalo tako nestvarno,  kao u nekom snu.
Okrenuh  svoje dlanove prema nebu,proučih šehadet i u molitvi rekoh:" Neka je beskrajna hvala Uzvišenom Gospodaru Milostivom, koji nas iz tmina neznanja u svjetlo saznanja svojom uputom izvodi. Neka je veliki rahmet i milost Božija, svima u ovom haremu ,koji nas strpljivo čekaju."

 Bijeli noćni  karanfil je svojim  lijepim izgledom i mirisom ,mamio   jednu pčelu  ,koja je oblijetala oko snježno bijelih cvijetova, pokušavajući da zaviri  među krhke mirisne latice.
Dugo sam gledao ovaj neobičan samonikli cvijet, dok su se njegove tanke grančice savijale,stvarajući prelijepu igru svjetla i sjenke na bašluku,dodirujući  malu metalnu   pločicu sa ispisanim ajetima.
 Zatvarih  oči i nastavih   lutati beskrajem svojih misli.

"Sjećaš li se Hajrudine babovih "bijelih pčela...?"
Upita me majka, toplog junskog predvečerja, dok smo zajedno sa njom, ja i moja supruga ,  sjedili  u bašči  ispod kruške.
Prijatna  svježina je dopirala iz tek zalivenog povrtnjaka zasađenog raznim  povrćem...
Bila  je to jako lijepa bašča, sa velikim povrtnjakom i manjim  voćnjakom  koji se nalazio na    jednom  blagom uzvišenju, sa nekoliko stabala   starih sorti  krušaka ,jabuka i jednim stablom dunje,koje smo obično u martu ili  početkom aprila krečili.  Bila je ovo dobra zaštita  od  glodara i insekata   ali su ovako okrečena  stabla,u zelenom travnjaku izgledala jako lijepo.  Ovaj dio bašče smo zvali "livadak" .
Majka je najviše voljela cvijetnjak ,koji se nalazio ispred stare kuće,a koji je sa velikom  ljubavlju uredjivala,
no ipak,nakon babove smrti , često je obilazila i bašču,  uvijek iznalazeći  neki posao. Zalijvala bi i plijevila lijehe,podvezivala paradajz i boraniju ,i sve je moralo biti uredno i na svom mjestu.
Samo dvije godine ranije, u ovom  livadku, na istim drvenim klupama na kojima smo sjedili  ,bile su   poredane  babove  košnice sa pčelama.
Neobično je bilo bez baba,osjećala se velika praznina.Neobično je bilo i bez pčela,  no majka  se  uvijek  trudila da sačuva od zaborava  lijepe uspomene.
Kao da sam  čekao ovaj trenutak ,ne sluteći,koliko će skrivenih emocija ,probuditi  majkine riječi.
Obradovan njenim pitanjem,sipajući šurup iz staklenog bokala u čaše  rekoh:
"Sjećam se majko,bilo je to   na ovom mjestu,baš na ovom stablu kruške..."

 Lijepo je bilo odrastati kao najmladje dijete u porodici punoj djece.Još kao dijete bio sam jako miran i povučen, ali opet veseo i mio dječaič kojeg su svi  voljeli .Tako sam ja kao osmo dijete bio pomalo razmažen,  i uživao   sve privilegije ,ali kada god to zatreba uvijek sam bio  poslušan.
Moram priznati da sam ponekad i nevoljno prihvatao obaveze, pogotovo ljeti,kad je vrijeme sunčanja i kupanja na rijeci LIm...

 Prisjećajući se svoje mladosti ,i babovih "bijelih pčela"  do u detalje  ,  slike su  se nizale jedna za drugom.
Osvanuo je lijep sunčan  junski dan, Majka je bila u kući i pripremala ručak,dok su moje sestre raspremale po kući. Braća  sa svojim društvom,a babo   je otišao na posao.
Iako sam već bio dogovorio sa drugovima, odlazak  na rijeci Lim ,na čaršijskom kupalištu Sinjavac, morao sam ostati  u livadak da čuvam pčele .
Te godine, u vrijeme bujnog procvata  na livadama je bilo neobično puno cvijeća a voćke kao što su šljive, kruške,trešnje i jabuke,prepune behara,pa su se   pčele iz  jedne  babove košnice ,do  kraja maja ,dva puta rojile (razmnožavale)Rijetka   je godina u kojoj   se pčele roje tri puta.Treći roj  se zove "bijele pčele",no za treće rojenje ,godina mora biti obilna pašom,tako  da bude i "bijelih pčela"
Meni tada nije  bilo sasvim jasno ,zašto se treći roj zove "bijele pčele" ,  jer  sam bio još dječačić ,pa sam  ostao pri svome mišljenju,da  pčele u trećm  roju, svoju prirodnu boju postupno mijenjaju u bijelu.
 Veliko je pčelarsko zadovoljstvo kada dobiju bijele pčele,pa je i mom babi bilo jako stalo do "bijelih pčela" ...

Sjedio sam u hladovini ispod dunje,nedaleko od košnica, čitao neki  crtani roman i
pazio da roj ne pobjegne.Vrijeme je sporo prolazilo.Pčele u košnicaman su bile tihe i ništa nije nagoviještalo da će se tog dana rojiti.Sunce je visoko odskočilo i probijalo svoje  zrake kroz široku razgranatu krošnju dunje.
***

"Pčele su kao i ljudi " veli moja majka,jedne prilike ,dok smo u mutvaku pomagali babi oko pravljenja  drvenih ramova, za nove košnice i nove rojeve , ugradjujući na njima tanke pločice (listove) od žutog pčelinjeg voska.
Pogledah u majku,dodajući joj dzezvu sa istopljenim voskom, pa je upitah zbunjeno :
"Kako to, pčele kao i  ljudi...?"
 Gledao sam  majku, dok je iz dzezve ,istopljenim voskom,pažljivo nalijevala u mali urezani žljeb na drvenom ramu ,kako bi  učvrstila prdhodno postavljenu tanku pločicu od voska u žljebu.

"Pokazuju ljutnju Hajrudine, baš kao i ljudi ..."  odgovori  majka a zatim umilnim  glasom nastavi : "Neke su  više vrijedne ,neke manje .  Pčele su mnogo povezanija zajednica od ljudi .Odlaze u potrazi za polenom i vodom,ali se i vraćaju svojoj košnici,zato ,jer svaka zajednica ima svoj miris po kojem se prepoznaju.No ima i onih pčela,"lutalica". koje odlaze i neke od njih se nikad ne vrate.
Odlete one tako ,kako bi sakupljale hranu a onda u povratku sa paše,gube orijentaciju i osjećaj(miris) zaboravljaju  svoju zajednicu ,i  ulaze  u tuđe košnice... "
 Prije nego li je majka uspjela završiti rečenicu, babo je  prekide  rekavši:
"Vallahi Vasvija, takve pčele  prave višestruki zijan i bolje što se ne vraćaju..."
 Namještajući svoju kapu francuzicu ,nastavi  :
"Bezbeli,sve i  da ostanu u košnici   ,u takvom behutu ,samo bi bihuzurile ostale pčele.Takve pčele  nisu ni za moju  "pletaru"!
 Pletara ili "trnka" je inače  jedna od starijih oblika košnica napravljena od pruća,a babo ih je koristio samo pri hvatanju novih rojeva.
Znajući narav svog babe,očekivao sam da će ovako reagovati . Babo je bio   veoma strog, ali isto tako pravedan. Volio je  akšamluke i društvo,ali je  je bio veoma strog u nastojanju da njegova djeca budu poslušna roditeljima i Bogu.Da vole sve ljude , ponajprije,  da  ponosno čuvaju vjekovnu tradiciju doma i svoje  porodice ,  kao nešto najdragocjenije.
***
 Čekanje u livadku ispod dunje se odužilo, i  meni  je postajalo dosadno.Nisam više  imao ni volje ni  strpljenja  čitati roman,i  sve  mi se   nekako činilo besmisleno,tako dugo provoditi vrijeme sam ,no ipak velika zelja mi je bila vidjeti "bijele pčele" Ustajao sam i u nekoliko navrata  odlazio,do malog potoka koji se nalazio na dnu naše bašče. Nervozno  šljapkajući nogama  po vodi, zamišljao sam  veselu igru  i kupanje mojih drugova   na Sinjavcu, pa istog trenutka   dodjoh na ideju da pobjegnem iz  bašte i odem na Sinjavac.
Rijeka Lim i poznato čarsijško kupalište bilo je  udaljeno   samo nekoliko minuta hoda od naše kuće, a ovaj put mi se činilo   da bih   u samo nekoliko koraka mogao biti na kupalištu. Vratih se do livadka,ispod dunje  da uzmem crtani roman i nekoliko preostalih napolitanki  ,snamjerom da se iskradem  oprezno,prečicom  preko potoka, kroz bašču susjeeda Dobardzića,a zatim pokraj kuće Zaimovića I Čokovića, spuštajući se do kupališta.
Istog trenutka začuh neobično, glasno i opominjuće zujanje pčela u košnici. Nedugo zatim,pčele počeše  naglo navirati kroz otvor košnice.
 "Majkooo...  !"  Viknuh iz sveg glasa, dok su se pčele ,u divljem metežu dizale u zrak  .
 Majka istrča iz kuće ,i dodje u livadak žurnim koracima.Dohvati rukama  suhe isitnjene zemlje iz jedne lijehe ,i poče lagahno bacati  ispred roja  ,  koji se u tom trenutku   nalazilo  iznad naših glava
"Pani bijela ,pani blaga..." izgovorala je majka tiho ,kao da se bojala da se roj ne uplaši .Kad se  roj digao iznad kruške u livadku ,majka   veli da udjem u Rušidaginu bašču i sitnom suhom zemljom pazljivo zasipam ispred roja. Hitro preskočih preko taraba    ,oponašajući   majku, više puta  sam ponavljao riječi ."Pani bijela ,pani blaga..." i to sve jačim i jačim glasom,nadajući se  da će me pčele bolje čuti. Pčele su još neko vrijeme kružile iznad kruške a zatim  se roj spusti na jednoj velikoj grani .
 "Evo babovih bijelih pčela ..."   Zagrlivši me ,radosno reče majka.
Tek tada, lagahno  podižući glavu,pogledah još jednom pčele, koje su bile  međusobno zakvačene nožicama ,i visile  na grani  poput velikog grozda.Vidjevši   da su ove  "bijele pčele" iste boje kao i sve druge, i da se nimalo ne razlikuju od ostalih pčela iz drugih košnica, pogledah majku,sa zebnjom očekujući hoću li dobiti odgovor.
"Imena nisu važna Hajrudine, ni boje nisu važne,isto kao i kod ljudi...Svejedno  koje ime nosimo,koju boju kože imamo,kojim jezikom govorimo  ,naša će djela  govoriti (svjedočiti )o nama pred Uzvišenim Gospodarom.

Hajrudin Lule Mekić

Nekoliko manje poznatih riječi:
bašluk-nišan, nadgrobnik
behut-bunilo
bezbeli-naravno
bihuzur,bihuzuriti-uznemiriti
bezbeli-naravno,sigurn
mezar-grob
mezarje-groblje
tarabe-ograda od dasaka
hedija-dar,poklon
zijan-šteta
šurup-sok-napitak koji se obično pravi od
majskih, jako mirisnih ruža "mjesečarki"  

  

IZ MOJE VESELE SVESKE

Družeći se sa vama,saznali ste svašta nešto o meni : da volim poeziju i tufahije;da sam dobar crtač i da ponekad nešto i napišem;da volim zapjevati i da ponekad napravim i lijepu ilustraciju...No ipak,
ima nešto što do sada niste znali o meni, o tome pročitajte u mojoj novoj priči
IZ MOJE VESELE SVESKE

                                Premijera lutkarske predstave u mutvaku

U mojoj avliji, ispred mutvaka,okupilo se puno vesele i razdragane djece, koja su sa nestrpljenjem očekivala
početak prve dječje lutkarske predstav,koju sam osmislio i organizovao za djecu mlađeg uzrasta iz naše mahale.Nalazio sam se sam u mutvaku, iza zatvorenih vrata, u kojem je smještena mala improvizovana lutkarska pozornica,sa velikim bijelim zavjesama, i obavljao posljednje pripreme za početak predstave.
Dječačić sam bio i ja,i naravno ,na samom početku osjećao sam lagahnu tremu, no ipak ,bio sam svjestan da je sve zavišilo od moje snalažljivosti i i upornosti . Moja jako velika želja, da predstava uspije i da se moja priča dopadne djeci , pomogla mi je da osjetim radost, te savladam sve negativne misli.
***
Ljetnja kuhinja ,odnosno mutvak(od turske riječi mutfak ) bio je u zasebnom objekatu, koji se nalazio neposredno uz našu staru porodičnu kuću.Bila je to jako stara prizemna građevina sa dvije veće prostorije, postavljena na kamene temelje.Sagrađena je od čatme (blatom oblijepljenog pruća)a krovna konstrukcija od greda ,sa dvovodnim krovom pokrivenim šindrom (drvene daske) . U jednoj prostoriji ,ovog objekta,koju smo zvali plijevnica,nalazila su se drva za ogrijev i baštenski alat ,dok je u drugooj prostoriji bila ljetna kuhinja -mutvak,koja i nije bila ona u klasičnom smislu te riječi,već je ova prostorija bila mnogo više od toga,i služila u razne svrhe,prma potrebi .


 Bez obzira na to, za šta je sve prilagodjavana i korištena ova prostorija,uvijek smo je zvali mutvak. Zidovi su bili bojeni bijelim krečom a unutrašnjost skromno namještena. Patos je u jednom dijelu bio obložen daskama, a drugi dio prostorije, u uglu , kamenim pločama,na kojima se,u ljetnim mjesecima, nalazio šporet na drva,na kojem je majka spremala najukusnija jela.
 U ovoj prostoriji,majka je šila ,vezla i pravila najljepše jastuke.Imala i svoj razboj za tkanje,pa je mutvak dugo vremena bio i "radionica" u kojoj je majka farbala vunu prirodnim bojama i tkala manje serdzade , staze i ponjavice.
Na suprotnoj strani ,na zidu,nalazilo se drveni raf na kojiem je bilo uredno poredjano razno posudje i druge kuhinjske potrepštine. Ispod rafa,dužinom cijelog zida, bila je drvena sećija,na kojoj su bila šiltad i još neka prostirka, koju je majka tkala.
Na drugoj strani ,ispod malog prozorčeta, uz sami zid,nalazio se drveni masivni hastal ,prekriven mušemom.
Hastal je imao dvije fioke,i uvijek me podsjećao na one nastavničke katedre.Bilo je ovo mjesto gdje sam najradije provodio vrijeme crtajući i učeći u tišini ,koju bi samo s vremena na vrijeme remetila, kvočka s pilićima,dolazeći iz avlije,kljucajući oko ulaznih vrata,tražeći hranu.
U jesenje-zimskom periodu , šporet,i kuhinjsko posuđe smo vraćali u kuću,a u mutvaku bi ostajale sećije ,prostirka i drveni hastal sa jednom stolicom.Već početkom jeseni,moj babo bi užurbano radio na opremanju mutvaka, pripremajući ovu prostoriju za otkup koža divljači.
Na zidovima bi postavljao razne čiviluke i police ,a na stolu otkupni blok- račun ,olovku i pepeljaru. .Ovako ,skromno opremljen mutvak počeo bi poprimati izgled prave otkupne stanice .Tek kada bi lovci,koji su dolazili iz udaljenih sela, donosili kože,od raznih divljači, najčešće lisice,kune,jelena, srne,vjeverice i divljeg zeca,uredjivao bih i sortirao krzna po nekom mom ukusu,slagajući pažljivo na police i kačeći na zidove kože,koje su ovoj prostoriji davale bajkovit izgled.
Uživao sam u ovom prekrasnom ambijentu koji su dopunjavale i neobične lovačke priče ,koje bih slušao od lovaca koji su donosili kože.Trudio sam se da prostorija bude uvijek čista,da sve funkcioniše kako treba i da se svi posjetioci osjećaju prijatno, bilo da dolaze poslovno,ili privatno.
Babo nije bio samo vrhunski majstor za krzno i kožu,već i veliki poznavaoc i ljubitelj pčela i pčelarstva Sjećam se da je babo bio poznat i po spremanju papazjanije (tursko perzijska riječ za jelo od luka i mesa)
Ovo jako ukusno jelo, slično paprikašu ,pripremao je isključivo od divljeg zeca,kada bi lovci donosili svoj ulov, babi na poklon
Pred kraj radnog dana,moj babo bi pripremao meze za akšamluk sluišajući Glas Amerike,a ja zadovoljno odlazio sa svojim zasaluženim bakšišom,za koji sam mogao kupiti neki dječji list ili neki strip omiljenih vestern ili Diznijevih junaka.
U to vrijeme stripovi su bili nevjerovatno popularni,pored onih klasičnih Diznijevih junaka ,raznih bajki za djecu do vrsta stripova,crtanih i pisanih romana,koja su nas decenijama zabavljali, uz koje smo odrastali.

I ja sam ih čitao i skupljao. Volio sam i bajke.Kratke priče ruskih pisaca, ilustrovane knjižice malog formata,koje su se i tada mogle naći u prodaji ali i u školskim bibliotekama .Djeci nisu bile toliko interesantne,ali su privlačile moju pažnju i interesovanje ,naročito djela Čingiza Ajmatova, kao što je "Dzamila" ,melodramatična priča o zabranjenoj ljubavi u srednjoazijskoj stepi.

Oduvijek su me fascinirale priče i slikovnice o životu ljudi i prirodne ljepote male bivše sovjetske republike Kirgistan, u srednjoj Aziji .Oduševljavao sam se njihovim običajima, tradicijom i kulturom. Zemlja , slobodnih nomada ,u kojoj se još uvijek može vidjeti stada čudesnih divljih ponija, konja, pa čak i kamila.
Neobičan život na selu ,gdje još uvijek mnogi Kirgizi žive u svojim jurtama – tradicionalnim šatorima nomadskih pastira,goniča stoke i njihove svakodnevne dugotrajne seobe.No,iako je njihov život naporan, prepun borbe i iznenadjenja Kirgizi su iznad svega ponosni na svoju tradiciju gostoprimstva i izrade rukotvorina.
Težak ,ali i zanimljiv život Kirgiza, me je motivisao,pa sam i sam odlučio napisati jednu idiličnu priču za djecu iz života sela,pod nazivom "Dječak Eno i bijeli pas Albi".Radnja ove,jednostavne , nenametljive i poučne priče, odvijala se u živopisnom planinskom seocetu.
U ovoj bajkovitoj priči, opisao sam život jedne siromašne poridice. Glavni junak Eno, dječak koji je,zbog bolesti oca , morao odrasti "preko noći" ,postajući tako glava porodice.Eno opisuje svoj život sa sestrom,majkom i bolesnim ocem. Eno je imao i velikog bijelog psa Albija ,hrabrog srednjeazijskog ovčara,izuzetne snage ,koji je bio nezamjenjiv za čuvanje ovaca od vukova i ostalih grabežljivaca ali i za obranu ljudi i karavana.
Eno je jako volio Albija,sa kojim je bezbrižno išao po šumi skupljajući ljekovito bilje i pečurke ... Trudio sam se da moja priča bude jednostavna i dopadljiva .
Kad se samo sjetim koliko sam se radovao pišući ovu priču, ne sluteći, naravno, da će ovo zapravo biti i "scenario" za moju prvu lutkarsku predstavu.
.Negdje, baš  u to vrijeme ,dok sam još  pisao moju prvu priču,bila su popularna izvođenja lutkarskih predstava u školi .
Mislio sam, da su lutkarske predstave, nešto najljepše što je neko mogao osmisliti za djecu.
Ja sam ih jako volio kao dijete i još uvijek ih se rado sjećam.
Išao sam i ja u pravo Gradsko lutkarsko pozorište neki put sa djecom,i uvijek mi se činilo ,da sve to što sam tada vidio, na tim predstavama,mogu sam napraviti mnogo bolje,koristeći svoj crtački talenat i iskustvo u maketarstvu i modeliranju.
Tako će me ,ova moja prva , pomalo sjetna priča , uvesti u magični svijet lutkarskog pozorišta....Naravno , bilo je poteškoća, u nabavci različitih materijala (kolaž papira, kartona, platna ,raznih boja) ,koji su bili potrebni za scenske kulise ,ali i stare baterijske lampe koje su imale preklop sočivo u sebi tako da su mogle da svijetle zeleno,crveno ili
žuto, za postizanje raznih svjetlosnih efekata .Najveći problem su bili, baš ovi svjetlosni efekti ,jer je trebalo iza kulisa rasporediti nekoliko različitih baterijskih lampica koje je trebalo po potrebi paliti i gasiti ...
***
Na moj poziv, djeca su ušla u polumračni mutvak.Sjela su kako se ko snašao, i veselo čekala šta će se dogoditi.
Ja sam se u tom trenutku nalazio iza spuštenih velikih bijelih zavjesa,koje sam napravio od jednog starog čaršafa. Sjedio sam na  niskoj maloj drvenoj stolici,ispod pozornice, zaklonjen pregradom,tako da me djeca nisu mogla vidjeti.
 Ispred sebe sam imao sve što mi je bilo potrebno.Sve je bilo na dohvat ruke ,od ispisanog teksta ,rekvizita scenskog dekora i raznih baterijskih lampica .Iznad moje glave nalizala se pozornica na kojoj ć e se odvijati radnja lutkarske predstave...
Razgrnuh zavjese. Predstava je počela.
. U lijevom dijelu pozornice, u prvom planu, nalazilo se visoko razgranato stablo ispod kojeg je sjedio glavni junak Eno i njegov pas Albi,a iza njih mala planinska kuća. U pozadi­ni zbi­van­ja nal­a­zi­le su se oslikane ku­li­se;Divan zeleni krajolik, prošaran raznobojnim planinskim cvjetovima i bjelinom snijega na pojedinim padinama okolnih vrhova,koje su se mogle pomjerati i mijenjati zavisno o vemenu i mjestu gdje se odvija radnja predstave..
Kada je Eno ustao,i predstavio se djeci: "Zdravo djeco!Ja se zovem Eno, a ovo je moj pas Albi... "
Djca su veselo zapljeskala rukama.Tako je počela priča dječaka Ena ,o njegovim dirljivim dogodovštinama. Radnja predstave je praćena i skromnim scenskim efektima kao što su : pomjeranje oblaka,dim iz dimnjaka na planinskoj kući, te raznim svjetlosnim efektima koji su popunjavali atmosferu.
Kada je ,nakon tridesetak minuta, prvi dio predstave zavrsen. djeca su negodovala trazeci da se predstava nastavi...

Nekoliko dana kasnije, dogodilo se nešto što je promijenilo sve moje dalje planove za izvodjenje lutkarskih predtava.
Kada sam došao iz škole ,ne ulazeći u kuću ,već onako iz avlije,sa ulaznih , vrata ubacih svoju školsku toprbu ,i radosno otrčah iza kuće,do mutvaka.
Tog dana,planirao sam nastavak lutkarske predstave , pa sam želio postaviti pozornicu i pripremiti potrebne rekvizite,prije nego što se djeca poč nu okupljati. Prišao sam vratima i pokušao da otvorim ali su bila zaključana. .Pogledao sam na malom prozoru i bio ne malo iznenadjen ugledavši gomilu drva raznog oblika i veličine,te raznog alata i limenih posuda na hastalu.
Ponovo sam došao do vrata, a zatim ljutito počeo udarati po vratima.
Kada je majka čula lupnjavu,izašla je u avliju i reče, da je Sait zaključao mutvak , zato što se tamo nalaze neke stvari koje su mu potrebne za školu, te da ne smijem ulaziti nekoliko dana.
No ipak ,znao sam da će sve to potrajati mnogo ,mnogo duže, jer je mutvak bio pretvoren u radionicu za izradu velike drvene barke.
Ovu ideju je zamislila "četvoročlana ekipa" ,u kojoj je bio i moj brat Sait,i njegova tri drugara ,sa željom da naprave vlastitu barku sa kojom ce započeti svoje dugo putovanje. Plovidbom ,koja bi ih,u ž elji za avanturama i zabavom, vodila u pustolovine i do mjesta o kojima su dugo sanjali , upoznajući tako neki novi i ljepši svijet.
Bili su to hrabri momci,mladalačkog optimizma, kreatovnosti i stvaralačkog entuzijazma,ali iodlični učenici u Gimnaziji.Dugo nisam smio ulaziti u mutvak,tek svremena na vrijeme,pogledivao bih kroz mali prozor .Druga djeca iz mahale,takodje nisu  smjela dolaziti u avliju . Nisam više ni ja  bio tužan, niti ljut zbog toga što neću moći, neko vrijeme, nastaviti sa lutkarskim predstavama, naprotiv, impresionirala me ideja mog brata i njegovih drugova,ali i način na koji su oni cijelu ideju htjeli realizovati.
Pogotovo, kad vidjeh nacrt i prelijepu maketu po kojoj će raditi barku,odlučih da i Eno,glavni junak moje priče,počne graditi svoju barku.
Znao sam da će i djeci biti zanimljiv nastavak priče ,pa sam često ,kada bi se okupljali kod Dervovskog mezarja ,i stare napuštene kuće Dervovića u Gornjoj mahali,  pričao djeci o novim dogodovštinama dječaka Ena ...
Kako god bilo, već sljedećeg dana radovi na izgradnji barke su počeli ,pa je "četvorka" sa puno elana prionula danonoćno na posao,često radeći i uz lampu petrolejku .
Tako je počela izrada noseće konstrukcije barke – kobilice i rebara, pramčane i krmene statve .To je inace bio i najtezi dio posla ,koji je oduzimao najvše vremena.
Sve je bilo mnogo lakše, kada je završen "kostur" ,koji je izrađen od kvalitetnog hrastovog i borovog drveta. Nakon što je noseća komstrukcija barke,  bila gotova ,radovi su nastavljeni tutkaljenjem,kuhanjem drveta u vodi i savijanjem ,sve do postavljanja oplata, koje određuju oblik dovršene barke...
Nekoliko nedjelja kasnije,barka je bila skoro završena.Ostali su još samo finalni radovi,brušenje i farbanje.
Tog dana,kao i obično, ostali su dugo u mutvaku radeći,no bilo je kasno predvečerje , kiša je počela padati ,pa su momci,nešto ranije otišli svojim kućama. Ja sam bio u svojoj maloj sobi ležao na krevetu i  čitao.
Ponekad sam pravio pauze u čitanju i pogledivao sa prozora.
Noć je bila mračna,ništa osim kiše.
Noć  kao i svaka druga,ili sam ja tako mislio. Zadrijemao sam čitajući i zaspao,ali me je budila buka snažnog vjetra i udaranja kišnih kapi po staklima mog prozora. Svaki zvuk je izgledao strahovit i svaki novi udar vjetra bio praćen čudnom zaglušujućom bukom.
Jak udar vjetra nosio je sve pred sobom ,dizao je drvene krovove, rušio ograde i stabla.
 Sav uplašen, nisam znao šta da radim,nisam u životu nikad osjetio  toliki strah.Uvukao sam se ispod jorgana,i drhtao od straha. Nakon nekoliko minuta ,izašao sam iz kreveta,uzeh pantalonice i košulju ,otvorih vrata i udjoh u divahanu.Zastadoh za trenutak i pogledah kroz prozor.
Bilo jezivo, baš kao u nekom horor filmu Strah mi protutnja tijelom .Veliki dio stare krovne konstrukcije mutvaka bio je urušen.Ispod jedne velike drvene grede,barka je bila skoro prepolovljena.Izvirivali su samo neki njeni djelovi ispod gomile dasaka,kamenja i čatme . Odjurih niz stepenice do kuhinje gdje su bili moji roditelji, braća i sestre.U mojoj maloj  sobi, pokraj kreveta, ostao je Eno i njegov bijeli pas Albi.

Hajrudin Lule Mekić

                                 Naša stara kuća,mutvak i babov pčelinjak

ČENGIJA

 
 Autor: Hajrudin Lule Mekić

Č E N G I J A   

Sjedeći u bašči omiljene mi kafe-slastičarnice " Bella Vista" ispijao sam prvu jutarnju kahfu i posmatrao ljude oko sebe, koje ne poznah, ni ja njih, ni oni mene. Između mnoštvo svijeta, koji su  prolazili pored slastičarnice, ponekad bi zatrubio auto, sjećajući me na davne godine, ali bez poznatih lica. Pomislih da pazarnim danom sa sela siđe mnogo nepoznatih ljudi, da su, u ovoj čaršiji, koju sam poznavao kao svoj džep, znanci otišli nekim drugim putem. Bio je divan avustovski dan, uživao sam u prvim zracima izlazeđeg sunca, koje je, zahvaćajući pregršt kaplica iz plahovitog Lima, čaršiju polahko, k’o tek razbuđeno dijete, umivalo od noćne tmine.
- Kako si, brate moj? Kako ti je famijija…?-iz misli me prenu glas Ciganke, koja mi se sa djetetom u naručju, polahko primicala.
- Ovo mi je kćer Suzana,- pokazivala je na crnpurastu djevojčicu, koju je pritiskala na prsa. 
- Sjećam se koliko je tvoja majka Branka bila mnogi lijepa, - rekoh joj. 
- Jeste, brate, bila je lijepa. Umrla je prošle godine. Mene je ostavila kod Daći – nane,( majčine majke) – Hatidža mi tužno odgovori.
Rješen da mojima što prije ponesem doručak, krenuh ka Robnoj kući i taxi parkingu.
Kad se približih, začuh graju dokonih taxista, koji su, očekujući mušterije, uz glasnu muziku sa kasetofona, čavrljali o svemu i svačemu. Nisam poznavao ni jednog, čak ni onog u čiji sam taxi ušao.
Prije nego što sam mu rekao adresu kuće, sjedajući, privuče mi pažnja jedna naljepnica sa amblemom fudbalskog kluba "Jedinstvo", sa ispisanim imenom Nikola. Kad na slici prepoznadoh nekadašnjeg strastvenog fudbalskog zaljubljenika Nikolu Marinog, sjetih se njegove samohrane majke, jedne krhke starice. Pred očima mi se ukaza slika dana kada ga je sa stolice pred kućom opominjala:
Nakon što je 1962.godine, Fudbalski klub "Jedinstvo" iz Bijelog Polja osvojio Kup  Crne Gore,fudbal je postao izuzetno popularan sport u našem gradu.
Iako sam se, kao dječak, okušavao u raznim sportovima, često, sa igrališta, dolazio razbijenih koljena, nikad nisam bio zaljubljenik fudbala. Zbog svoje visine, oprobao sam se u ekstremijem sportu, boksu, pa posle jednog nezaboravnog nokauta Taša Mušovića, izgubio sam svaku želju da nastavim boksersku karijeru i priklonio se svojoj najvećoj ljubavi-crtanju.
Uljuškan udobnom vožnjom taxija, nastavio sam misliti na Nikolu.
Iako nismo imali pojma koliko nam do Mojkovca treba pješačiti, krenusmo ujutru oko jedanest sati. 
Na samom početku puta, pješačeći, uživali smo u mirisima jeseni i povremenog izlazećeg sunca,koje nas je smirivalo i davalo snagu da nastavimo dalje.
Trećinu puta smo pješačili magistralnim putem,a zatim, a kasnije, da bi skratili put ,skrenuli smo odatle lijevo, penjući se uz neko brdo, krećući se ka jednom prevoju na koji se bilo teško uspet.
Priroda oko nas je bila prekrasna, sve je oko nas mirisalo, drveće, cvijeće, trava, gljive, rosa. Šumsku tišinu su povremeno remetio lavež lovačkih kerova i kad bi, tik iznad nas, s grane ptice prhnule u vis.
Kad su se, iznad nas, pomalo počeli navlačit poluprozirni oblaci, slijedeći pravac bistrog potočića, počesmo se polahko spuštat ka seocetu.
Kad nas vidje, ona zaprepaštena, gotovo vrisnu :
U nekoliko im riječi objasnismo zašto smo tu, moleći ih pa  ih da nas povezu, da bi na vrijeme stigli na utakmicu.
Džimso nam obeća, objašnjavajući nam da upravo kreću u tom pravcu, ka naselju Konik, blizu Titograda,  gdje se nalazi u novootvorena krčma “ Ben Kvik” da bi Branka tamo pjevala.
Dok sam ja sjedeći, na jednom oborenom stablu, u slast jeo jednu crvenu jabuku,Nikola je, nervozno oblijetajući oko kombija, svaki čas priupitivao:
Kad Džimso,ukjluči kasetofon i livadom odjeknu vatrena ciganska melodija, on pogleda Branku i veselo joj reče :
Branka, izađe iz auta, bosa mirno stade na orošenu zemlju, tapkanjem prstiju, poče pratit melodiju, malo se uklopivši u brzi ritam, hrapavim glasom zapjeva:
"Elaaa Ćićo ,elaaa bre, Ćićo ...Će ti igram čoček, bre, Ćićo..."
Dok je Branka, uvijajući se i podižući bezbrojne volane duge šarene suknje, igrala, pri tom, dodirujući koljena, duga crna kosa slivala joj se niz leđa, poput najljepših slapova.
Zabezeknut i oduševljen njenim nastupom, nudeći joj crvenu jabuku, pohvalih joj pjevanje, a posebno umjetnički izvedenu igru.
Kad, radosni potrčasmo ka autu, iz jakne mi ispade crvena jabuka i otkotrljala se niz mokru cestu…
Dok sam u mojoj porodičnoj oazi u slast jeo Samčove ćevape sa vrelim Garovim somunom, Nikola se spremao na fudbalsku utakmicu, Džemšo progunu zadnji zalogaj piletine, a sa neba, Čengija Branka, veselo nam pjevala” Hajde mori, Ćićo… “  

Osluškujući škripu baglama sa drvenih kanata, tek otvorenih dućana, posmatrajući jedan nepoznati bračni par ispred mene, koji su se nečemu slatko smijali, jednu ženu, koja je ispred Robne kuće, na improvizovanoj kartonskoj tezgi, prodavala cigarete, srednjovječnog čovjeka koji je, prolaznicima,  uporno nudio stare knjige i časopise, sjetih se sretnog djetinjstva, provedenog na bjelopoljskoj kaldrmi.   

Poznadoh u njoj poznato  Hatidžino lice, bjelopoljske skromne i nenametljive Ciganke.

Nemadoh se vremena ni začudit, jer u tom času pristigoše mi prijatelji, Keno i Fikret, članovi Bjelopoljskih tamburaša, sa još nekoliko mojih poznanika.

Uskoro se slastičarnica napuni gostima, grad malo živnu i kad stiže poznati pjevač Žiki Miki, ja osjetih onu nekadašnju subotnju atmosferu. Ovaj bjelopoljski šarmer, naizgled malo priglup i bezazlen, bio je omiljen i poznat po svojim banalnim pjesmama:  “Oj, Rajka, Rajka” i “ Sjeci mala vene”.

Kako se stvorila poprilična gužva, posebno blizu pijace, ja sam sa nestrpljenjem ustao da ukućanima kupim kod Gara vreo hljeb i kod Sanča njegove čuvene ćevape i da im ih taze za doručak odnesem. 

"Nikola,iscijepaj malo drva za ogrijev...i ne udaljavaj se daleko od kuće sinko...biće kiše.”

Sjećam se ljutitog i uplašenog Nikolinog odgovora:

 "Kako danas kiša,majko?! ...Danas je utakmica. Igra "Jedinstvo" protiv "Brskova" u Mojkovcu..." .

FK “Jedinstvo” je imalo vrsne igrače kao što su: Vlado Femić,Brane Knezević,Mili Radović i moje prve komšije, braću, Faika i Fuada Muzurovića.

Fuad Muzurović  (Fuko,Daidža -Muzur) je otpočeo fudbalsku karijeru u bjelopljskom FK “Jedinstvo”  a kasnije nastavio igrati u FK “Sarajevo”, gdje je ostao do kraja svoje igračke karijere, da bi kasnije tj 1977 god. postao trener tog Kluba. Kao fudbalski velemajstor, Fuad Muzurović je i dva puta bio trener BH reprezentacije.  

“ Hoćeš li da idemo u Mojkovac da gledamo utakmicu?- cjepkajući drva, jednog me dana upita.

Znajući da je Mojkovac od Bijelog Polja, prečicom preko šuma, udaljen najmanje dvadesetak kilometara, i da nam je pješke skoro nemoguće tamo stić, pogledao sam ga začuđeno.

Kako me je malo duže uporno i upitno gledao, klimnuo mu, glavom, umjesto potvrdnog odgovora, koji mi, ni do dan danas, posle četrdesetpet godina nije jasan, niti sam našao odgovor zašto sam to učinio.

Uspinjući se uz krševite obronke, obrasle oniskim žbunjem lijeske i kleke, počesmo se, od napora,  preznojavat i shvatismo da nam predstoji dug i naporan put. Tek kad smo stigli do mjesta obraslog listopadno- četinarskom šumom, sjedosmo na jedan panj da malo predahnemo.

Put smo nastavili šumom, nekom vijugavom stazom, koja nas je dovela do jedne napuštene kolibe  u sred drveća.

Umorni, znojavi, zaustavili smo se na jednom uzvišenju, odakle se ka dolini, gdje su bile smještene kamene kućice, voćnjaci, pleteni torovi za stoku i hambari za žito, pružao predivan pogled.

Kad, dolje na livadi, ugledasmo parkiran jedan blatnjavi kombi njemačke registracije, u kojem su sjedile dvije osobe, našoj radosti nije bilo kraja.

Kako su auta u tom vremenu bila rijetkost, nismo ni sanjali da smo te sreće da nabasamo na neki, pa radosni potrčasmo ka njima, usput pokupivši iz trave nekolkio opalih crvenih jabuka.

U kombiju je sjedio buckast čovjek, srednjih godina, malo poduže kose, lica uokvirenim gustim garavim zulufima, koje je podsjećalo na brodsko sidro. Ruke su mi bile cijele prekrivene tetovažom raznih figura, a oko vrata mu je visio debeo zlatni lanac.

Zavaljen udobno u svom  sjedištu, iz papirne kese, masnim rukama je vadio pariće pečene piletine, trpajući ogromne zalogaje u usta, povremeno nudeći svoju saputnicu, smijući se, naglas je mljackao.

Na suvozačevom mjestu sam prepoznao Ciganku Branku , koja je u Bijelom Polju, noseći u naručju trogodišnju kćerkicu Hatidžu, prosila po kućama i sokacima.

" Džimsooo,ovi su naši…!!!"

Brišući rukom masna usta, Džimso se okrenu k nama  i viknu:

"Momci, bre , odkud vi u ovoj  vukojebini...?!"

“Koji, koji li je rezultat...?" 

 " Ajde, Jašaaa...samo jednu, za naše prijatelje ...!"

Tada, nisam znao da postoje Ciganke kafanske igračice, Čengije. kako su  ih nazivali, koje su zabavljajući pijance, zarađivale po koju paru za golo preživljavanje.

Branki bi drago što joj pohvalih igru, pa mi veselo dodade:

"Živ mi ćerka Hatidža, ja sam jednom pjevala i u kafani  "Složna braća" kod Meha... "  

Kad poče puhat hladan vjetar i navlačit se tamni oblaci, svi uđosmo u kombi i nas dvojica se, preko nabacanih stvari, smjestismo na sjedišta pozadi.

Kad napokon stigosmo u Mojkovac, utakmica je bila završena, na stadionu nije bilo nikoga, sve je bilo pusto, bez igdje ikoga, sem nekoliko razbacanih stvari.

Razočarani, gotovo spremni da zaplačemo, zurili smo u avetinjski pust stadion. Naše želje, nada da će nam se umor i znoj nagradit užitkom utakmice, prhnuo je u nebo poput balona.

Džimso i Branka su otičli, ostavljajući nas da nam se u zaprepašćenim očima, nevidljive suze spiraju u pljusku kiše, koja nam je natapala odjeću, punila patike vodom i ledila nam ojađenu dušu.

Kad su njih dvoje su otišli, nas dvojica smo na ulici sami stajali, gledali se bez riječi i kisnuli.

Razočaran, drhteći, od hladnoće i bola, sjetih se majke i njenog zabrinutog lica, dok me je iščekivala naslonjena na prozor. Znajući da ona brine gdje sam se sklonio od tolikog pljuska, u trenutku me obuze griža savjesti što sam, bez njenog pristanka, pošao na ovaj daleki put.

Prepušteni sudbini, u tuđem gradu, bez ikakvog izlaza, Nikola i ja smo ukipljeni stajali, očajni kao dva izgubljena sužnja.

Istog trenutka, jedan crni mercedes  prođe pored nas, da bi se na stotinak metara, na trotoaru, naglo zaustavio. Kad kroz pljusak, prepoznadosmo vozača opštinskog auta,koji je prevozio rukovodioce Fudbalskog kluba"Jedinstvo", ogrija nas, k’o zametene putnike, sunce. 

Kad se taxi zaustavi pred kapijom, moje sjećanje i snovi prhnuše, k’o balon od sapuna.

ILUSTRACIJE

 KAKO  NAPRAVITI  ILUSTRACIJU

Odabrali ste ovu sliku za vašu pjesmu (slika br.1.).Ispisali ste tekst , završili vašu ilustraciju i objavili je ,iako ni sami  niste bili zadovoöljni sa vašim uradkom...
Ne brinite,probaćemo zajedno,ovu istu sliku, pripremiti za ilustraciju vaše pjesme u nekoliko primjera,  pa krenimo redom:
Primjer prvi:

1) Otvorite ovu sliku (original dimenzija 17x22 -72 px) u vašem programu za obradu slika.(slika br.1.)

2) Povećajte pozadinu ove slike 8,5cm.(samo širinu i samo onaj dio ispod slike-pozadina)  (slika br.2.)   

3) Pomoću alata za podrezivanje slike,isjecite(što mekanijih rubova) samo ovaj dio koji je  označen isprekidanim linijama ,na slici br.3.

4)Isječeni dio slike povucite na lijevu stranu do kraja (slika br.4)

a zatim sve to ponovite još jednom i dodajte u praznom prostoru(slika br.6)

Preostalo je da ovu sliku još samo malo dotjeramo (slika br.6.)

6)Isjecite jedan dio oblaka ,i jednu tamnu "flekicu "(što mekanijih rubova)kao na slici br.7.

i dodajte na mjestima gdje se nalaze vidljivi sastavi (slika br.8.)

Kao što vidite, dobili smo sliku dimenzija 25,5x22 cm.(72 pix) sa dovoljno prostora na lijevoj strani ,koji ćemo iskoristiti za postavljanje teksta (slika br.9.)

Prije ispisivanja teksta ,sliku moramo uvećati da bi  tekst bio što čitkiji .Sliku ćemo uvećati , odprilike,30x28 cm (172 pixel)

Nakon sto smo sliku uvecali ,ispisujemo tekst i time zavrsavamo nasu ilustraciju.

Želim  vam puno uspjeha u izradi vase prve ilustracije! 

USKORO U  DRUGOM  NASTAVKU  DRUGI  PRIMJER

HASUL FRAU I ZELENO MELAJĆE
Na svijetu ovom,život je veliko iskušenje.Težak ili lagan u patnji ili uživanju.
Velika ljubav i ona,i ona zna da te iskuša.
Tako se je i mlada snaša Halima,našla pred vratima udovca ,Derviša hadzi Hasana.

***

Halima je izula  cipele oslanjajući se o zid,pokucala na vrata a zatim ušla u  veliku sobu Derviša hadzi Hasana. Zatekla ga  je samog u sobi .Hadzi Hasan joj je bio okrenut leđima , dok je sjedio na debeloj ovčijoj postekiji ,kraj furune u kojoj je podlagao vatru .Pokraj  hadzi Hasana stajale su    drvene rahle na kojima se nalazio Časni Kur'an , veliki tespih sa drvenim bobicama ,metalna  činija sa drškom , kašika i posuda sa vodom i komadici  olova  .
Halima lagahno zatvatvori vrata.
"Eselamu alejkum hadzija..." začu se stidljivi i nejaki Halimin glas.
 U sobi je vladala tišina. Čulo se samo pucketanje vatre u furuni,i otkucaji starg sahata na zidu. Velika soba hadzi Hasana je  bila neobično lijepo namještena i zastrta lijepim ćilimom  i serdžadaom  a  na zidovima velike levhe sa Kur'anskim ajetima. Sve je bilo na svom mjestu, pa čak  i  dolapi sa raznim ukrasima na njima,i vezenim  havli mahramama .Sve je to stvaralo lijepi ambijent i udobnost....
Halima je stajala kod vrata kao ukopana.
Halima je  bila  jako lijepa , vitka plavuša, vrijedna pametna a nadasve poštena seoska djevojka. Odrasla  je u mnogobrojnoj siromašnoj , ali ponosnoj obitelji tog kraja . Razlikovala se od ostalih seoskih djevojaka jer je  radila sve poslove  u polju,  iako je bila izrazito krhka.
Udade se za Selima ,čaršijskog bećara  nemirnog duha, koji je vodio buran život, trošeći na  žene, kocku i kafane, ...Oduvijek je volio da popije, a samo iz poštovanja prema majci ,sa kojom je živio i koju je beskrajno volio ,  nije se često opijao. "Smiriće se kad se oženi, a tek   kad mu se rode djeca,  neće ni on više tako halijedati ..." govorila je majka Zejna ,kad bi je kone  pitale i zapitkivale šta je ovo a šta ono...

Tek nakon što  hadzi Hasan zatvori vratašca od furune,  ne okrećući se, uzvrati selam...
Derviš hadzi Hasan je bio udovac .Živio je sam u svojoj kući pokraj drevne tekije sa velikim bunarom  okruženim mirisnim lipama i borovima.  Bila je očaravajuća za posjetitelje jer je smještena u prelijepom krajoliku nadomak izvora rijeke. Derviš hadzi Hasan  je bio visok i naočit čovjek , izrazito bijele puti, smeđe kose i brade.Bio je  veliki vjernik,koji je svakodnevno provodio vrijeme u ibadetu ,zato su ga ljudi  cijenili i poštovali.  Pružao je pomoć svim ljudima u nevolji, bez obzira na vjeru i naciju.Zvali su ga i "zeleno melajće"zbog njegove dobrote i zato što je na glavi  imao tradicionalnu kapu  crvenkaste boje sa zelenim omotom (destar) inače odjeća derviša ima simbolično značenje: kapa predstavlja grobni kamen, ogrtač simbolizira lijes, a bijela haljina stoji umjesto mrtvačkog pokrova. Mnogi su dolazili k njemu iz udaljenih krajeva,da bi od njega dobili zapis - spas od svih bolesti i uroka . Nadasve skroman  ali    i osobenjak, čovjek sa vlastitim stavovima i slobodom da gradi svoj život po vlastitim uvjerenjima. Kolale su priče po čarsiji, da voli žene, pa su zbog toga mnogi zbijali šale,obično pazarnim danom, kad bi se čaršinlije okupljali ispred dućana i kahvedzinice kod  Salihage.
Hamal Zuhdija,koji je  uvijek bio tu ,i čekao da ga neko pozove, da mu do kuće donese dzak brašna, ili drva za ogrijev ,  uvijek je imao neku novu priču o hadzi Hasanu. A tek kad bi od prisutnih dobio cigaru ili kahvu, tada bi  počeo svoju eglenu: "Aman ljudi, ne ćosate..Bog ga je obdario,da neukom svijetu prenosi riječi života...i  ja se ibretim;  onom  jetimu  Mehaginom ,te ograisa onomad nedje pod strehu ,nadje neki ilač ...Vallahi, i onoj  Zahidovoj Hasni ...poslije toliko vakta ,eno je ,trbuh do zuba..." Svi prisutni su  ga slušali pažljivo ,tek neko od mladjarije dobaci: " Zuhdo  bolan ,mogo si pripomoć ,no nemaš kad od dzakova..."
Spuštajuci mašice na podu, ispod furune ,Derviš hadzi Hasan prouči šehadet ,okrenu se prema Halimi i ustade.
Tek tada, plamen iz zažarene furune obasja prelijepo Halimino lice.Stajali su nepomično jedno naspram drugog .Nekoliko trenutaka kasnije ,hadzi Hasan sa rukama na prsima pognu glavu,i započe učiti Ajetul kursiju...    Halimi se činila cijela vječnost prije nego je čula tihi glas hadzi Hasana.dok  je gledao u njene zelene oči,a ona  Stidljivo  spustila glavu.
Halima je dugo u tajnosti pripremala svoj odlazak hadzi Hasanu, a strahovala  je da neko ne sazna .Najviše se bojala da ne sazna njen muž,kojeg je neizmjerno voljela a koji se sada nalazio stotinama kilometara daleko od nje.
Ne navršivši ni petnaest godina života, Selim je ostao bez oca.U to vrijeme Selimoova majkaje je radila u perionici i kao samohrana majka je brinula o mladom Selimu. Tek što je Selim izrastao u lijepog i vidjenog momka, počeo je  raskalašan život mladog čovjeka.Bančio je  i tukao se po kafanama,provodio sa nemoralnim ženama i gubio na kartama,  trošeći  zadnje majčine pare...Majka Zejna,sasvim slučajno, upoznaje  Halimu na tržnici . Halima je pazarnim danom donosila i prodavala povrće i mliječne proizvode ,koje su sami proizvodili na selu...Majka Zejna   plaho begenisa Halimu ,te na  nagovor majke Zejne ,Selim se oženi   lijepom Halimom.
Majka Zejna je bila jako sretna  jer je  Selim mnogo manje pio i lutao.Ubrzo su mladenci  dobili i dvoje djece pa je i u kući bila velika radost
Stara majka zbog bolesti ostaje bez posla pa je Selim bio prinudjen da ide za Njemačku trbuhom za kruhom...Tako je mlada Halima ostala u kući da brine o djeci i o staroj majci,koja je  bila nepokretna i prikovana za postelju.Problemi bi nastajali tek kada bi  Selim dolazio povremeno  kući na odmor .Ponovo je počeo piti i osvićati po kafanama...U svojim pijankama ,u zadimljenim kafanama rasklimanih stolova i kariranih stoljnjaka sa rupama i flekama  , punih elite sa plitkim mozgovima i dubokim džepovima,sa damama sumnjivog morala, i mirisom ustajalog alkohola i jeftinog parfema .Okružen  pevaljkama i konobaricama hvalio se  ,kako su švabice  lijepe žene, ali da je najljepša njegova Halima, halal i   hasul Frau.
Znao je  u njegovim pijanim noćima često i zapjevati:
" Molila se žuta dunja
toj lijepoj djul Halimi
čuj, Halima, dodji bona                      
rodne grane oberi mi..."
Derviš hadzi Hasan,diže glavu, mirno pogleda Halimu pa reče :
"Snašo,ti nemaš sihir, niti imaš u sebi džine, niti je tvoja bolest vezana za dzinsko -šejtansko djelovanje,no
došla si nepropisno odjevena,bez mahrame na glavi i bez mahrema..."
Halima podiže glavu,i u  jednome trenu pogledi im  se susretoše i dodirnuše,
dok je hadzi Hasan gledao u njene oči  poput izvora nenadmašne ljepote...
Mlada Halima  je živjela u porodičnoj kući   sa svekrvom i   svoje dvoje malodobno djece ,dok se njen muž Selim ,kao i mnogi drugi stanovnici ovog kraja ,početkom 1960-ih godina ,  nalazio  na tzv. privremenom  radu  u Njemačkoj . Osjećajući se sve više usamljenom i napuštenom, mlada Halima tone u more mračnih misli. Počinje sumnjati da je muž vara sa švabicama . Brižnu mladu Halimu razdiru sumnja ,strah i čarsijske priče da će ostati bez muža.Svakog dana, sve je više  osjećala jaku glavobolju,pa je prije nego što ju je shrvala bolest,  skupivši snagu  odolazi kod Derviša hadzi Hasana za savjet ...
"Nisam došla za hamajliju niti za zapise i saljevanja strave, hadzi Hasane.."reče tiho Halima.
"Moja hamajlija i moj zapis je moj Selim,njega nosim i u srcu i o vratu...neuka sam i sa sela,poduči me da proučim rukju,poduči me čestiti hadzi Hasane,ajetima zaštite-ajetul kursiji.
Bogobojazna sam i poštena i uvjerena sam da će ona pomoći i meni i mom Selimu i mojoj staroj majci...znam da to liječenje nema svog direktnog uticaja, nego da je to Allahovim dž.š. htijenjem..."
"Šta bi ovo Svemogući!? "jedva čujno prozbori sebi u bradu hadzi Hasan. Dohvati rukom  sa dolapa nekoliko požutjelih listova na kojima je bila ispisana rukja s ajetima zaštite i dade ih Halimi.
Kad Halima izadje,hadzi Hasan ,zbunjen i zapanjen,ne samo njenom ljepotom već i njenim traženjem  znanja i njegovoj vrijednosti, sjede na postekiji pokraj raširenih drvenih rahli sa Kur'anom ,prouči šehadet pa tiho izusti:
"Vela haule, gube mi se harfovi... "

Hajrudin Lule Mekić

***

Nekoliko manje poznatih riječi i izraza:

hasul - učtiv, miran,ugledan
halal -čisto,dozvoljeno
havli mahrama -ručnik,peškir
hamal -nosač 
harfovi-slova, fraze
halijedati - lutati,skitati
mašice- metalne hvataljke koje služe za  džaranje (rastresivanje) žara.   
melek,melajće-andjeo al-malak,   je prema islamskom vjerovanju, ime za časna stvorenja koja je Allah dž.š. stvorio da bi Mu pokorno izvršavali određene dužnosti kojima ih je zadužio. 
šehadet-javno očitovanje da nema Boga osim Allaha dz.š.
levha-ispisana i ukrašena slova iz kur'ana
dolap (tur. dolap) ormar u zidu
frau (njemački) žena
furuna-okrugla peć na drva
ilač-lijek
ibadet- El-Ibadet je pokornost Allahu sa izvršavanjem onoga što je naredio na jezicima Svojih poslanika.
ibret , ibretiti se ... ibret [u bosanskom jeziku znači 'čuditi se', iako je izvorno značenje 'pouka' 'primjer' 
plaho -puno, veoma
begenisati - dopasti se,svidjeti se,zapaziti
rahle - stalak ,držač za Kur`an,izradjen od kvalitetnog drveta sa prelijepom rezbarijom
postekija,postećija- ovčija  koža  žrtvovana u obredu kurbana ili neki komad tkanine na kojoj se obavlja islamska molitva, namaz. 
ćosati -    šaliti se ,rugati se
mahrem-mahrem je muška osoba s kojom postoji trajna zapreka sklapanja braka, poput sina i njegovih muških potomaka, oca, djeda, brata i njegovih muških potomaka, amidže, dajidže. Dozvoljeno je ženi da putuje s tim osobama, da se osami s njima.
Vela haule(vela havle)  ,u našem narodu se upotrebljavala kao znak čuđenja
rukja-rukja označava liječenje od bolesti uroka, sihra, šejtanske obuzetosti i dr. Onaj ko uči rukju, ili je sluša, mora biti uvjeren da ona ne utječe sama po sebi, već da je samo povod izlječenja. Ukoliko je čovjek uvjeren da ga rukja sama po sebi liječi, onda je to nevjerstvo. Isto tako, rukja neće biti korisna ako čovjek nije uvjeren da ona kao povod ne može utjecati
Ajetul-Kursi,doslovno"Ajet o Prijestolju",255 ajet sure Bakara jedan je od dužih Kur`anskih
ajeta,a i jedan od temeljnih koji govore o utočištu i zaštiti.Oni su poznati kao Ajatu-l-hivfz (ajeti zaštite)