ČENGIJA

 
 Autor: Hajrudin Lule Mekić

Č E N G I J A   

Sjedeći u bašči omiljene mi kafe-slastičarnice " Bella Vista" ispijao sam prvu jutarnju kahfu i posmatrao ljude oko sebe, koje ne poznah, ni ja njih, ni oni mene. Između mnoštvo svijeta, koji su  prolazili pored slastičarnice, ponekad bi zatrubio auto, sjećajući me na davne godine, ali bez poznatih lica. Pomislih da pazarnim danom sa sela siđe mnogo nepoznatih ljudi, da su, u ovoj čaršiji, koju sam poznavao kao svoj džep, znanci otišli nekim drugim putem. Bio je divan avustovski dan, uživao sam u prvim zracima izlazeđeg sunca, koje je, zahvaćajući pregršt kaplica iz plahovitog Lima, čaršiju polahko, k’o tek razbuđeno dijete, umivalo od noćne tmine.
- Kako si, brate moj? Kako ti je famijija…?-iz misli me prenu glas Ciganke, koja mi se sa djetetom u naručju, polahko primicala.
- Ovo mi je kćer Suzana,- pokazivala je na crnpurastu djevojčicu, koju je pritiskala na prsa. 
- Sjećam se koliko je tvoja majka Branka bila mnogi lijepa, - rekoh joj. 
- Jeste, brate, bila je lijepa. Umrla je prošle godine. Mene je ostavila kod Daći – nane,( majčine majke) – Hatidža mi tužno odgovori.
Rješen da mojima što prije ponesem doručak, krenuh ka Robnoj kući i taxi parkingu.
Kad se približih, začuh graju dokonih taxista, koji su, očekujući mušterije, uz glasnu muziku sa kasetofona, čavrljali o svemu i svačemu. Nisam poznavao ni jednog, čak ni onog u čiji sam taxi ušao.
Prije nego što sam mu rekao adresu kuće, sjedajući, privuče mi pažnja jedna naljepnica sa amblemom fudbalskog kluba "Jedinstvo", sa ispisanim imenom Nikola. Kad na slici prepoznadoh nekadašnjeg strastvenog fudbalskog zaljubljenika Nikolu Marinog, sjetih se njegove samohrane majke, jedne krhke starice. Pred očima mi se ukaza slika dana kada ga je sa stolice pred kućom opominjala:
Nakon što je 1962.godine, Fudbalski klub "Jedinstvo" iz Bijelog Polja osvojio Kup  Crne Gore,fudbal je postao izuzetno popularan sport u našem gradu.
Iako sam se, kao dječak, okušavao u raznim sportovima, često, sa igrališta, dolazio razbijenih koljena, nikad nisam bio zaljubljenik fudbala. Zbog svoje visine, oprobao sam se u ekstremijem sportu, boksu, pa posle jednog nezaboravnog nokauta Taša Mušovića, izgubio sam svaku želju da nastavim boksersku karijeru i priklonio se svojoj najvećoj ljubavi-crtanju.
Uljuškan udobnom vožnjom taxija, nastavio sam misliti na Nikolu.
Iako nismo imali pojma koliko nam do Mojkovca treba pješačiti, krenusmo ujutru oko jedanest sati. 
Na samom početku puta, pješačeći, uživali smo u mirisima jeseni i povremenog izlazećeg sunca,koje nas je smirivalo i davalo snagu da nastavimo dalje.
Trećinu puta smo pješačili magistralnim putem,a zatim, a kasnije, da bi skratili put ,skrenuli smo odatle lijevo, penjući se uz neko brdo, krećući se ka jednom prevoju na koji se bilo teško uspet.
Priroda oko nas je bila prekrasna, sve je oko nas mirisalo, drveće, cvijeće, trava, gljive, rosa. Šumsku tišinu su povremeno remetio lavež lovačkih kerova i kad bi, tik iznad nas, s grane ptice prhnule u vis.
Kad su se, iznad nas, pomalo počeli navlačit poluprozirni oblaci, slijedeći pravac bistrog potočića, počesmo se polahko spuštat ka seocetu.
Kad nas vidje, ona zaprepaštena, gotovo vrisnu :
U nekoliko im riječi objasnismo zašto smo tu, moleći ih pa  ih da nas povezu, da bi na vrijeme stigli na utakmicu.
Džimso nam obeća, objašnjavajući nam da upravo kreću u tom pravcu, ka naselju Konik, blizu Titograda,  gdje se nalazi u novootvorena krčma “ Ben Kvik” da bi Branka tamo pjevala.
Dok sam ja sjedeći, na jednom oborenom stablu, u slast jeo jednu crvenu jabuku,Nikola je, nervozno oblijetajući oko kombija, svaki čas priupitivao:
Kad Džimso,ukjluči kasetofon i livadom odjeknu vatrena ciganska melodija, on pogleda Branku i veselo joj reče :
Branka, izađe iz auta, bosa mirno stade na orošenu zemlju, tapkanjem prstiju, poče pratit melodiju, malo se uklopivši u brzi ritam, hrapavim glasom zapjeva:
"Elaaa Ćićo ,elaaa bre, Ćićo ...Će ti igram čoček, bre, Ćićo..."
Dok je Branka, uvijajući se i podižući bezbrojne volane duge šarene suknje, igrala, pri tom, dodirujući koljena, duga crna kosa slivala joj se niz leđa, poput najljepših slapova.
Zabezeknut i oduševljen njenim nastupom, nudeći joj crvenu jabuku, pohvalih joj pjevanje, a posebno umjetnički izvedenu igru.
Kad, radosni potrčasmo ka autu, iz jakne mi ispade crvena jabuka i otkotrljala se niz mokru cestu…
Dok sam u mojoj porodičnoj oazi u slast jeo Samčove ćevape sa vrelim Garovim somunom, Nikola se spremao na fudbalsku utakmicu, Džemšo progunu zadnji zalogaj piletine, a sa neba, Čengija Branka, veselo nam pjevala” Hajde mori, Ćićo… “  

Osluškujući škripu baglama sa drvenih kanata, tek otvorenih dućana, posmatrajući jedan nepoznati bračni par ispred mene, koji su se nečemu slatko smijali, jednu ženu, koja je ispred Robne kuće, na improvizovanoj kartonskoj tezgi, prodavala cigarete, srednjovječnog čovjeka koji je, prolaznicima,  uporno nudio stare knjige i časopise, sjetih se sretnog djetinjstva, provedenog na bjelopoljskoj kaldrmi.   

Poznadoh u njoj poznato  Hatidžino lice, bjelopoljske skromne i nenametljive Ciganke.

Nemadoh se vremena ni začudit, jer u tom času pristigoše mi prijatelji, Keno i Fikret, članovi Bjelopoljskih tamburaša, sa još nekoliko mojih poznanika.

Uskoro se slastičarnica napuni gostima, grad malo živnu i kad stiže poznati pjevač Žiki Miki, ja osjetih onu nekadašnju subotnju atmosferu. Ovaj bjelopoljski šarmer, naizgled malo priglup i bezazlen, bio je omiljen i poznat po svojim banalnim pjesmama:  “Oj, Rajka, Rajka” i “ Sjeci mala vene”.

Kako se stvorila poprilična gužva, posebno blizu pijace, ja sam sa nestrpljenjem ustao da ukućanima kupim kod Gara vreo hljeb i kod Sanča njegove čuvene ćevape i da im ih taze za doručak odnesem. 

"Nikola,iscijepaj malo drva za ogrijev...i ne udaljavaj se daleko od kuće sinko...biće kiše.”

Sjećam se ljutitog i uplašenog Nikolinog odgovora:

 "Kako danas kiša,majko?! ...Danas je utakmica. Igra "Jedinstvo" protiv "Brskova" u Mojkovcu..." .

FK “Jedinstvo” je imalo vrsne igrače kao što su: Vlado Femić,Brane Knezević,Mili Radović i moje prve komšije, braću, Faika i Fuada Muzurovića.

Fuad Muzurović  (Fuko,Daidža -Muzur) je otpočeo fudbalsku karijeru u bjelopljskom FK “Jedinstvo”  a kasnije nastavio igrati u FK “Sarajevo”, gdje je ostao do kraja svoje igračke karijere, da bi kasnije tj 1977 god. postao trener tog Kluba. Kao fudbalski velemajstor, Fuad Muzurović je i dva puta bio trener BH reprezentacije.  

“ Hoćeš li da idemo u Mojkovac da gledamo utakmicu?- cjepkajući drva, jednog me dana upita.

Znajući da je Mojkovac od Bijelog Polja, prečicom preko šuma, udaljen najmanje dvadesetak kilometara, i da nam je pješke skoro nemoguće tamo stić, pogledao sam ga začuđeno.

Kako me je malo duže uporno i upitno gledao, klimnuo mu, glavom, umjesto potvrdnog odgovora, koji mi, ni do dan danas, posle četrdesetpet godina nije jasan, niti sam našao odgovor zašto sam to učinio.

Uspinjući se uz krševite obronke, obrasle oniskim žbunjem lijeske i kleke, počesmo se, od napora,  preznojavat i shvatismo da nam predstoji dug i naporan put. Tek kad smo stigli do mjesta obraslog listopadno- četinarskom šumom, sjedosmo na jedan panj da malo predahnemo.

Put smo nastavili šumom, nekom vijugavom stazom, koja nas je dovela do jedne napuštene kolibe  u sred drveća.

Umorni, znojavi, zaustavili smo se na jednom uzvišenju, odakle se ka dolini, gdje su bile smještene kamene kućice, voćnjaci, pleteni torovi za stoku i hambari za žito, pružao predivan pogled.

Kad, dolje na livadi, ugledasmo parkiran jedan blatnjavi kombi njemačke registracije, u kojem su sjedile dvije osobe, našoj radosti nije bilo kraja.

Kako su auta u tom vremenu bila rijetkost, nismo ni sanjali da smo te sreće da nabasamo na neki, pa radosni potrčasmo ka njima, usput pokupivši iz trave nekolkio opalih crvenih jabuka.

U kombiju je sjedio buckast čovjek, srednjih godina, malo poduže kose, lica uokvirenim gustim garavim zulufima, koje je podsjećalo na brodsko sidro. Ruke su mi bile cijele prekrivene tetovažom raznih figura, a oko vrata mu je visio debeo zlatni lanac.

Zavaljen udobno u svom  sjedištu, iz papirne kese, masnim rukama je vadio pariće pečene piletine, trpajući ogromne zalogaje u usta, povremeno nudeći svoju saputnicu, smijući se, naglas je mljackao.

Na suvozačevom mjestu sam prepoznao Ciganku Branku , koja je u Bijelom Polju, noseći u naručju trogodišnju kćerkicu Hatidžu, prosila po kućama i sokacima.

" Džimsooo,ovi su naši…!!!"

Brišući rukom masna usta, Džimso se okrenu k nama  i viknu:

"Momci, bre , odkud vi u ovoj  vukojebini...?!"

“Koji, koji li je rezultat...?" 

 " Ajde, Jašaaa...samo jednu, za naše prijatelje ...!"

Tada, nisam znao da postoje Ciganke kafanske igračice, Čengije. kako su  ih nazivali, koje su zabavljajući pijance, zarađivale po koju paru za golo preživljavanje.

Branki bi drago što joj pohvalih igru, pa mi veselo dodade:

"Živ mi ćerka Hatidža, ja sam jednom pjevala i u kafani  "Složna braća" kod Meha... "  

Kad poče puhat hladan vjetar i navlačit se tamni oblaci, svi uđosmo u kombi i nas dvojica se, preko nabacanih stvari, smjestismo na sjedišta pozadi.

Kad napokon stigosmo u Mojkovac, utakmica je bila završena, na stadionu nije bilo nikoga, sve je bilo pusto, bez igdje ikoga, sem nekoliko razbacanih stvari.

Razočarani, gotovo spremni da zaplačemo, zurili smo u avetinjski pust stadion. Naše želje, nada da će nam se umor i znoj nagradit užitkom utakmice, prhnuo je u nebo poput balona.

Džimso i Branka su otičli, ostavljajući nas da nam se u zaprepašćenim očima, nevidljive suze spiraju u pljusku kiše, koja nam je natapala odjeću, punila patike vodom i ledila nam ojađenu dušu.

Kad su njih dvoje su otišli, nas dvojica smo na ulici sami stajali, gledali se bez riječi i kisnuli.

Razočaran, drhteći, od hladnoće i bola, sjetih se majke i njenog zabrinutog lica, dok me je iščekivala naslonjena na prozor. Znajući da ona brine gdje sam se sklonio od tolikog pljuska, u trenutku me obuze griža savjesti što sam, bez njenog pristanka, pošao na ovaj daleki put.

Prepušteni sudbini, u tuđem gradu, bez ikakvog izlaza, Nikola i ja smo ukipljeni stajali, očajni kao dva izgubljena sužnja.

Istog trenutka, jedan crni mercedes  prođe pored nas, da bi se na stotinak metara, na trotoaru, naglo zaustavio. Kad kroz pljusak, prepoznadosmo vozača opštinskog auta,koji je prevozio rukovodioce Fudbalskog kluba"Jedinstvo", ogrija nas, k’o zametene putnike, sunce. 

Kad se taxi zaustavi pred kapijom, moje sjećanje i snovi prhnuše, k’o balon od sapuna.