IZ MOJE VESELE SVESKE

Družeći se sa vama,saznali ste svašta nešto o meni : da volim poeziju i tufahije;da sam dobar crtač i da ponekad nešto i napišem;da volim zapjevati i da ponekad napravim i lijepu ilustraciju...No ipak,
ima nešto što do sada niste znali o meni, o tome pročitajte u mojoj novoj priči
IZ MOJE VESELE SVESKE

                                Premijera lutkarske predstave u mutvaku

U mojoj avliji, ispred mutvaka,okupilo se puno vesele i razdragane djece, koja su sa nestrpljenjem očekivala
početak prve dječje lutkarske predstav,koju sam osmislio i organizovao za djecu mlađeg uzrasta iz naše mahale.Nalazio sam se sam u mutvaku, iza zatvorenih vrata, u kojem je smještena mala improvizovana lutkarska pozornica,sa velikim bijelim zavjesama, i obavljao posljednje pripreme za početak predstave.
Dječačić sam bio i ja,i naravno ,na samom početku osjećao sam lagahnu tremu, no ipak ,bio sam svjestan da je sve zavišilo od moje snalažljivosti i i upornosti . Moja jako velika želja, da predstava uspije i da se moja priča dopadne djeci , pomogla mi je da osjetim radost, te savladam sve negativne misli.
***
Ljetnja kuhinja ,odnosno mutvak(od turske riječi mutfak ) bio je u zasebnom objekatu, koji se nalazio neposredno uz našu staru porodičnu kuću.Bila je to jako stara prizemna građevina sa dvije veće prostorije, postavljena na kamene temelje.Sagrađena je od čatme (blatom oblijepljenog pruća)a krovna konstrukcija od greda ,sa dvovodnim krovom pokrivenim šindrom (drvene daske) . U jednoj prostoriji ,ovog objekta,koju smo zvali plijevnica,nalazila su se drva za ogrijev i baštenski alat ,dok je u drugooj prostoriji bila ljetna kuhinja -mutvak,koja i nije bila ona u klasičnom smislu te riječi,već je ova prostorija bila mnogo više od toga,i služila u razne svrhe,prma potrebi .


 Bez obzira na to, za šta je sve prilagodjavana i korištena ova prostorija,uvijek smo je zvali mutvak. Zidovi su bili bojeni bijelim krečom a unutrašnjost skromno namještena. Patos je u jednom dijelu bio obložen daskama, a drugi dio prostorije, u uglu , kamenim pločama,na kojima se,u ljetnim mjesecima, nalazio šporet na drva,na kojem je majka spremala najukusnija jela.
 U ovoj prostoriji,majka je šila ,vezla i pravila najljepše jastuke.Imala i svoj razboj za tkanje,pa je mutvak dugo vremena bio i "radionica" u kojoj je majka farbala vunu prirodnim bojama i tkala manje serdzade , staze i ponjavice.
Na suprotnoj strani ,na zidu,nalazilo se drveni raf na kojiem je bilo uredno poredjano razno posudje i druge kuhinjske potrepštine. Ispod rafa,dužinom cijelog zida, bila je drvena sećija,na kojoj su bila šiltad i još neka prostirka, koju je majka tkala.
Na drugoj strani ,ispod malog prozorčeta, uz sami zid,nalazio se drveni masivni hastal ,prekriven mušemom.
Hastal je imao dvije fioke,i uvijek me podsjećao na one nastavničke katedre.Bilo je ovo mjesto gdje sam najradije provodio vrijeme crtajući i učeći u tišini ,koju bi samo s vremena na vrijeme remetila, kvočka s pilićima,dolazeći iz avlije,kljucajući oko ulaznih vrata,tražeći hranu.
U jesenje-zimskom periodu , šporet,i kuhinjsko posuđe smo vraćali u kuću,a u mutvaku bi ostajale sećije ,prostirka i drveni hastal sa jednom stolicom.Već početkom jeseni,moj babo bi užurbano radio na opremanju mutvaka, pripremajući ovu prostoriju za otkup koža divljači.
Na zidovima bi postavljao razne čiviluke i police ,a na stolu otkupni blok- račun ,olovku i pepeljaru. .Ovako ,skromno opremljen mutvak počeo bi poprimati izgled prave otkupne stanice .Tek kada bi lovci,koji su dolazili iz udaljenih sela, donosili kože,od raznih divljači, najčešće lisice,kune,jelena, srne,vjeverice i divljeg zeca,uredjivao bih i sortirao krzna po nekom mom ukusu,slagajući pažljivo na police i kačeći na zidove kože,koje su ovoj prostoriji davale bajkovit izgled.
Uživao sam u ovom prekrasnom ambijentu koji su dopunjavale i neobične lovačke priče ,koje bih slušao od lovaca koji su donosili kože.Trudio sam se da prostorija bude uvijek čista,da sve funkcioniše kako treba i da se svi posjetioci osjećaju prijatno, bilo da dolaze poslovno,ili privatno.
Babo nije bio samo vrhunski majstor za krzno i kožu,već i veliki poznavaoc i ljubitelj pčela i pčelarstva Sjećam se da je babo bio poznat i po spremanju papazjanije (tursko perzijska riječ za jelo od luka i mesa)
Ovo jako ukusno jelo, slično paprikašu ,pripremao je isključivo od divljeg zeca,kada bi lovci donosili svoj ulov, babi na poklon
Pred kraj radnog dana,moj babo bi pripremao meze za akšamluk sluišajući Glas Amerike,a ja zadovoljno odlazio sa svojim zasaluženim bakšišom,za koji sam mogao kupiti neki dječji list ili neki strip omiljenih vestern ili Diznijevih junaka.
U to vrijeme stripovi su bili nevjerovatno popularni,pored onih klasičnih Diznijevih junaka ,raznih bajki za djecu do vrsta stripova,crtanih i pisanih romana,koja su nas decenijama zabavljali, uz koje smo odrastali.

I ja sam ih čitao i skupljao. Volio sam i bajke.Kratke priče ruskih pisaca, ilustrovane knjižice malog formata,koje su se i tada mogle naći u prodaji ali i u školskim bibliotekama .Djeci nisu bile toliko interesantne,ali su privlačile moju pažnju i interesovanje ,naročito djela Čingiza Ajmatova, kao što je "Dzamila" ,melodramatična priča o zabranjenoj ljubavi u srednjoazijskoj stepi.

Oduvijek su me fascinirale priče i slikovnice o životu ljudi i prirodne ljepote male bivše sovjetske republike Kirgistan, u srednjoj Aziji .Oduševljavao sam se njihovim običajima, tradicijom i kulturom. Zemlja , slobodnih nomada ,u kojoj se još uvijek može vidjeti stada čudesnih divljih ponija, konja, pa čak i kamila.
Neobičan život na selu ,gdje još uvijek mnogi Kirgizi žive u svojim jurtama – tradicionalnim šatorima nomadskih pastira,goniča stoke i njihove svakodnevne dugotrajne seobe.No,iako je njihov život naporan, prepun borbe i iznenadjenja Kirgizi su iznad svega ponosni na svoju tradiciju gostoprimstva i izrade rukotvorina.
Težak ,ali i zanimljiv život Kirgiza, me je motivisao,pa sam i sam odlučio napisati jednu idiličnu priču za djecu iz života sela,pod nazivom "Dječak Eno i bijeli pas Albi".Radnja ove,jednostavne , nenametljive i poučne priče, odvijala se u živopisnom planinskom seocetu.
U ovoj bajkovitoj priči, opisao sam život jedne siromašne poridice. Glavni junak Eno, dječak koji je,zbog bolesti oca , morao odrasti "preko noći" ,postajući tako glava porodice.Eno opisuje svoj život sa sestrom,majkom i bolesnim ocem. Eno je imao i velikog bijelog psa Albija ,hrabrog srednjeazijskog ovčara,izuzetne snage ,koji je bio nezamjenjiv za čuvanje ovaca od vukova i ostalih grabežljivaca ali i za obranu ljudi i karavana.
Eno je jako volio Albija,sa kojim je bezbrižno išao po šumi skupljajući ljekovito bilje i pečurke ... Trudio sam se da moja priča bude jednostavna i dopadljiva .
Kad se samo sjetim koliko sam se radovao pišući ovu priču, ne sluteći, naravno, da će ovo zapravo biti i "scenario" za moju prvu lutkarsku predstavu.
.Negdje, baš  u to vrijeme ,dok sam još  pisao moju prvu priču,bila su popularna izvođenja lutkarskih predstava u školi .
Mislio sam, da su lutkarske predstave, nešto najljepše što je neko mogao osmisliti za djecu.
Ja sam ih jako volio kao dijete i još uvijek ih se rado sjećam.
Išao sam i ja u pravo Gradsko lutkarsko pozorište neki put sa djecom,i uvijek mi se činilo ,da sve to što sam tada vidio, na tim predstavama,mogu sam napraviti mnogo bolje,koristeći svoj crtački talenat i iskustvo u maketarstvu i modeliranju.
Tako će me ,ova moja prva , pomalo sjetna priča , uvesti u magični svijet lutkarskog pozorišta....Naravno , bilo je poteškoća, u nabavci različitih materijala (kolaž papira, kartona, platna ,raznih boja) ,koji su bili potrebni za scenske kulise ,ali i stare baterijske lampe koje su imale preklop sočivo u sebi tako da su mogle da svijetle zeleno,crveno ili
žuto, za postizanje raznih svjetlosnih efekata .Najveći problem su bili, baš ovi svjetlosni efekti ,jer je trebalo iza kulisa rasporediti nekoliko različitih baterijskih lampica koje je trebalo po potrebi paliti i gasiti ...
***
Na moj poziv, djeca su ušla u polumračni mutvak.Sjela su kako se ko snašao, i veselo čekala šta će se dogoditi.
Ja sam se u tom trenutku nalazio iza spuštenih velikih bijelih zavjesa,koje sam napravio od jednog starog čaršafa. Sjedio sam na  niskoj maloj drvenoj stolici,ispod pozornice, zaklonjen pregradom,tako da me djeca nisu mogla vidjeti.
 Ispred sebe sam imao sve što mi je bilo potrebno.Sve je bilo na dohvat ruke ,od ispisanog teksta ,rekvizita scenskog dekora i raznih baterijskih lampica .Iznad moje glave nalizala se pozornica na kojoj ć e se odvijati radnja lutkarske predstave...
Razgrnuh zavjese. Predstava je počela.
. U lijevom dijelu pozornice, u prvom planu, nalazilo se visoko razgranato stablo ispod kojeg je sjedio glavni junak Eno i njegov pas Albi,a iza njih mala planinska kuća. U pozadi­ni zbi­van­ja nal­a­zi­le su se oslikane ku­li­se;Divan zeleni krajolik, prošaran raznobojnim planinskim cvjetovima i bjelinom snijega na pojedinim padinama okolnih vrhova,koje su se mogle pomjerati i mijenjati zavisno o vemenu i mjestu gdje se odvija radnja predstave..
Kada je Eno ustao,i predstavio se djeci: "Zdravo djeco!Ja se zovem Eno, a ovo je moj pas Albi... "
Djca su veselo zapljeskala rukama.Tako je počela priča dječaka Ena ,o njegovim dirljivim dogodovštinama. Radnja predstave je praćena i skromnim scenskim efektima kao što su : pomjeranje oblaka,dim iz dimnjaka na planinskoj kući, te raznim svjetlosnim efektima koji su popunjavali atmosferu.
Kada je ,nakon tridesetak minuta, prvi dio predstave zavrsen. djeca su negodovala trazeci da se predstava nastavi...

Nekoliko dana kasnije, dogodilo se nešto što je promijenilo sve moje dalje planove za izvodjenje lutkarskih predtava.
Kada sam došao iz škole ,ne ulazeći u kuću ,već onako iz avlije,sa ulaznih , vrata ubacih svoju školsku toprbu ,i radosno otrčah iza kuće,do mutvaka.
Tog dana,planirao sam nastavak lutkarske predstave , pa sam želio postaviti pozornicu i pripremiti potrebne rekvizite,prije nego što se djeca poč nu okupljati. Prišao sam vratima i pokušao da otvorim ali su bila zaključana. .Pogledao sam na malom prozoru i bio ne malo iznenadjen ugledavši gomilu drva raznog oblika i veličine,te raznog alata i limenih posuda na hastalu.
Ponovo sam došao do vrata, a zatim ljutito počeo udarati po vratima.
Kada je majka čula lupnjavu,izašla je u avliju i reče, da je Sait zaključao mutvak , zato što se tamo nalaze neke stvari koje su mu potrebne za školu, te da ne smijem ulaziti nekoliko dana.
No ipak ,znao sam da će sve to potrajati mnogo ,mnogo duže, jer je mutvak bio pretvoren u radionicu za izradu velike drvene barke.
Ovu ideju je zamislila "četvoročlana ekipa" ,u kojoj je bio i moj brat Sait,i njegova tri drugara ,sa željom da naprave vlastitu barku sa kojom ce započeti svoje dugo putovanje. Plovidbom ,koja bi ih,u ž elji za avanturama i zabavom, vodila u pustolovine i do mjesta o kojima su dugo sanjali , upoznajući tako neki novi i ljepši svijet.
Bili su to hrabri momci,mladalačkog optimizma, kreatovnosti i stvaralačkog entuzijazma,ali iodlični učenici u Gimnaziji.Dugo nisam smio ulaziti u mutvak,tek svremena na vrijeme,pogledivao bih kroz mali prozor .Druga djeca iz mahale,takodje nisu  smjela dolaziti u avliju . Nisam više ni ja  bio tužan, niti ljut zbog toga što neću moći, neko vrijeme, nastaviti sa lutkarskim predstavama, naprotiv, impresionirala me ideja mog brata i njegovih drugova,ali i način na koji su oni cijelu ideju htjeli realizovati.
Pogotovo, kad vidjeh nacrt i prelijepu maketu po kojoj će raditi barku,odlučih da i Eno,glavni junak moje priče,počne graditi svoju barku.
Znao sam da će i djeci biti zanimljiv nastavak priče ,pa sam često ,kada bi se okupljali kod Dervovskog mezarja ,i stare napuštene kuće Dervovića u Gornjoj mahali,  pričao djeci o novim dogodovštinama dječaka Ena ...
Kako god bilo, već sljedećeg dana radovi na izgradnji barke su počeli ,pa je "četvorka" sa puno elana prionula danonoćno na posao,često radeći i uz lampu petrolejku .
Tako je počela izrada noseće konstrukcije barke – kobilice i rebara, pramčane i krmene statve .To je inace bio i najtezi dio posla ,koji je oduzimao najvše vremena.
Sve je bilo mnogo lakše, kada je završen "kostur" ,koji je izrađen od kvalitetnog hrastovog i borovog drveta. Nakon što je noseća komstrukcija barke,  bila gotova ,radovi su nastavljeni tutkaljenjem,kuhanjem drveta u vodi i savijanjem ,sve do postavljanja oplata, koje određuju oblik dovršene barke...
Nekoliko nedjelja kasnije,barka je bila skoro završena.Ostali su još samo finalni radovi,brušenje i farbanje.
Tog dana,kao i obično, ostali su dugo u mutvaku radeći,no bilo je kasno predvečerje , kiša je počela padati ,pa su momci,nešto ranije otišli svojim kućama. Ja sam bio u svojoj maloj sobi ležao na krevetu i  čitao.
Ponekad sam pravio pauze u čitanju i pogledivao sa prozora.
Noć je bila mračna,ništa osim kiše.
Noć  kao i svaka druga,ili sam ja tako mislio. Zadrijemao sam čitajući i zaspao,ali me je budila buka snažnog vjetra i udaranja kišnih kapi po staklima mog prozora. Svaki zvuk je izgledao strahovit i svaki novi udar vjetra bio praćen čudnom zaglušujućom bukom.
Jak udar vjetra nosio je sve pred sobom ,dizao je drvene krovove, rušio ograde i stabla.
 Sav uplašen, nisam znao šta da radim,nisam u životu nikad osjetio  toliki strah.Uvukao sam se ispod jorgana,i drhtao od straha. Nakon nekoliko minuta ,izašao sam iz kreveta,uzeh pantalonice i košulju ,otvorih vrata i udjoh u divahanu.Zastadoh za trenutak i pogledah kroz prozor.
Bilo jezivo, baš kao u nekom horor filmu Strah mi protutnja tijelom .Veliki dio stare krovne konstrukcije mutvaka bio je urušen.Ispod jedne velike drvene grede,barka je bila skoro prepolovljena.Izvirivali su samo neki njeni djelovi ispod gomile dasaka,kamenja i čatme . Odjurih niz stepenice do kuhinje gdje su bili moji roditelji, braća i sestre.U mojoj maloj  sobi, pokraj kreveta, ostao je Eno i njegov bijeli pas Albi.

Hajrudin Lule Mekić

                                 Naša stara kuća,mutvak i babov pčelinjak