Tog petka, jedanaestog dana mjeseca ramazana,sjedio sam u haremu, kraj majčinog mezara .Proučih fatihu i dodirnuh rukom,mali bijeli bašluk od prirodnog kamena nepravilnog oblika .Sćućuren kao umorni usnuli cvijet,izvirivao je iz mekane zelene trave i blještao od jutarnjeg preliva svjetlosti i rose .Na bašluku samo jedna mala metalna pločica, sa ispisanom surom El-Ihlas (Iskrenost) ,toliko jednostavnom s puno simbolike postojanosti, uzvišenosti u težnji ka potpunoj iskrenosti i otvorenosti, povjerenju i blizini Gospodara.
Bila je to jedina želja i amanet moje majke.Upravo onako kako je živjela, skromno i nenametljivo,ne poklanjajući pažnju ničemu od ovosvjetskih ukrasa.Sa svojim iskrenim ibadetom,čvrsto vjerujući u milost Uzvišenog Gospodara.
Topli sjaj drhtavih kapljica rose na ajetima i mali bijeli bašluk,kao jedan cvijet, ispunjen nurom i Dzenetskom ljepotom, činili su me tako sretnim, ali i opominjali na nužnost podsjećanja na smrt, i susret sa svojim Stvoriteljem,kad ništa nećemo moći sakriti.
Na bočnim stranama bijelog bašluka,treperile su slike sjena,samonikle biljke. Bijeli noćni karanfil(klinčić) sa svojim lepršavim zelenim listovima i bijelim cvijetovima, nalazilo se uz sami bašluk .Bila je ovo jedina biljka ove vrste na mezaru ali i u cijelom haremu .Kao da vidjeh majkinu bijelu šamiju sa ojom , koja je bila ukrašena (kerana) zeleno-bijelim svilenim koncem ,grancicama ,listovima i cvjetovima ,baš kao na ovoj biljci .
Bijeli noćni karanfil je mirisna biljka, koju osim cvijetova krase i lijepi, zimzeleni, sivo-zeleni listovi prekriveni sitnim bjelkastim dlačicama.Plod ove biljke (kapsula) sadrži smeđe sjeme, karanfil (klinčić) ,koji se nalazi na samom vrhu svake grancice ,iz kojeg izrasta cvjet bijelih latica , dugih oko 3 cm. približno iste veličine kao i plod .
Cvjetovi se otvoraju i odišu svojim mirisom ,samo u predvečerje , a zatim se noću ponovo zatvaraju.
Cijeli mjesec ramazana je, ova neobična samonikla biljka,"hedija na mezaru moje majke" otvarala svoje latice u večernjim satima , ispred iftara, šireći svoj miris, a zatim noću ponovo sklapala svoje latice .Sve je izgledalo tako nestvarno, kao u nekom snu.
Okrenuh svoje dlanove prema nebu,proučih šehadet i u molitvi rekoh:" Neka je beskrajna hvala Uzvišenom Gospodaru Milostivom, koji nas iz tmina neznanja u svjetlo saznanja svojom uputom izvodi. Neka je veliki rahmet i milost Božija, svima u ovom haremu ,koji nas strpljivo čekaju."
Bijeli noćni karanfil je svojim lijepim izgledom i mirisom ,mamio jednu pčelu ,koja je oblijetala oko snježno bijelih cvijetova, pokušavajući da zaviri među krhke mirisne latice.
Dugo sam gledao ovaj neobičan samonikli cvijet, dok su se njegove tanke grančice savijale,stvarajući prelijepu igru svjetla i sjenke na bašluku,dodirujući malu metalnu pločicu sa ispisanim ajetima.
Zatvarih oči i nastavih lutati beskrajem svojih misli.
"Sjećaš li se Hajrudine babovih "bijelih pčela...?"
Upita me majka, toplog junskog predvečerja, dok smo zajedno sa njom, ja i moja supruga , sjedili u bašči ispod kruške.
Prijatna svježina je dopirala iz tek zalivenog povrtnjaka zasađenog raznim povrćem...
Bila je to jako lijepa bašča, sa velikim povrtnjakom i manjim voćnjakom koji se nalazio na jednom blagom uzvišenju, sa nekoliko stabala starih sorti krušaka ,jabuka i jednim stablom dunje,koje smo obično u martu ili početkom aprila krečili. Bila je ovo dobra zaštita od glodara i insekata ali su ovako okrečena stabla,u zelenom travnjaku izgledala jako lijepo. Ovaj dio bašče smo zvali "livadak" .
Majka je najviše voljela cvijetnjak ,koji se nalazio ispred stare kuće,a koji je sa velikom ljubavlju uredjivala,
no ipak,nakon babove smrti , često je obilazila i bašču, uvijek iznalazeći neki posao. Zalijvala bi i plijevila lijehe,podvezivala paradajz i boraniju ,i sve je moralo biti uredno i na svom mjestu.
Samo dvije godine ranije, u ovom livadku, na istim drvenim klupama na kojima smo sjedili ,bile su poredane babove košnice sa pčelama.
Neobično je bilo bez baba,osjećala se velika praznina.Neobično je bilo i bez pčela, no majka se uvijek trudila da sačuva od zaborava lijepe uspomene.
Kao da sam čekao ovaj trenutak ,ne sluteći,koliko će skrivenih emocija ,probuditi majkine riječi.
Obradovan njenim pitanjem,sipajući šurup iz staklenog bokala u čaše rekoh:
"Sjećam se majko,bilo je to na ovom mjestu,baš na ovom stablu kruške..."
Lijepo je bilo odrastati kao najmladje dijete u porodici punoj djece.Još kao dijete bio sam jako miran i povučen, ali opet veseo i mio dječaič kojeg su svi voljeli .Tako sam ja kao osmo dijete bio pomalo razmažen, i uživao sve privilegije ,ali kada god to zatreba uvijek sam bio poslušan.
Moram priznati da sam ponekad i nevoljno prihvatao obaveze, pogotovo ljeti,kad je vrijeme sunčanja i kupanja na rijeci LIm...
Prisjećajući se svoje mladosti ,i babovih "bijelih pčela" do u detalje , slike su se nizale jedna za drugom.
Osvanuo je lijep sunčan junski dan, Majka je bila u kući i pripremala ručak,dok su moje sestre raspremale po kući. Braća sa svojim društvom,a babo je otišao na posao.
Iako sam već bio dogovorio sa drugovima, odlazak na rijeci Lim ,na čaršijskom kupalištu Sinjavac, morao sam ostati u livadak da čuvam pčele .
Te godine, u vrijeme bujnog procvata na livadama je bilo neobično puno cvijeća a voćke kao što su šljive, kruške,trešnje i jabuke,prepune behara,pa su se pčele iz jedne babove košnice ,do kraja maja ,dva puta rojile (razmnožavale)Rijetka je godina u kojoj se pčele roje tri puta.Treći roj se zove "bijele pčele",no za treće rojenje ,godina mora biti obilna pašom,tako da bude i "bijelih pčela"
Meni tada nije bilo sasvim jasno ,zašto se treći roj zove "bijele pčele" , jer sam bio još dječačić ,pa sam ostao pri svome mišljenju,da pčele u trećm roju, svoju prirodnu boju postupno mijenjaju u bijelu.
Veliko je pčelarsko zadovoljstvo kada dobiju bijele pčele,pa je i mom babi bilo jako stalo do "bijelih pčela" ...
Sjedio sam u hladovini ispod dunje,nedaleko od košnica, čitao neki crtani roman i
pazio da roj ne pobjegne.Vrijeme je sporo prolazilo.Pčele u košnicaman su bile tihe i ništa nije nagoviještalo da će se tog dana rojiti.Sunce je visoko odskočilo i probijalo svoje zrake kroz široku razgranatu krošnju dunje.
***
"Pčele su kao i ljudi " veli moja majka,jedne prilike ,dok smo u mutvaku pomagali babi oko pravljenja drvenih ramova, za nove košnice i nove rojeve , ugradjujući na njima tanke pločice (listove) od žutog pčelinjeg voska.
Pogledah u majku,dodajući joj dzezvu sa istopljenim voskom, pa je upitah zbunjeno :
"Kako to, pčele kao i ljudi...?"
Gledao sam majku, dok je iz dzezve ,istopljenim voskom,pažljivo nalijevala u mali urezani žljeb na drvenom ramu ,kako bi učvrstila prdhodno postavljenu tanku pločicu od voska u žljebu.
"Pokazuju ljutnju Hajrudine, baš kao i ljudi ..." odgovori majka a zatim umilnim glasom nastavi : "Neke su više vrijedne ,neke manje . Pčele su mnogo povezanija zajednica od ljudi .Odlaze u potrazi za polenom i vodom,ali se i vraćaju svojoj košnici,zato ,jer svaka zajednica ima svoj miris po kojem se prepoznaju.No ima i onih pčela,"lutalica". koje odlaze i neke od njih se nikad ne vrate.
Odlete one tako ,kako bi sakupljale hranu a onda u povratku sa paše,gube orijentaciju i osjećaj(miris) zaboravljaju svoju zajednicu ,i ulaze u tuđe košnice... "
Prije nego li je majka uspjela završiti rečenicu, babo je prekide rekavši:
"Vallahi Vasvija, takve pčele prave višestruki zijan i bolje što se ne vraćaju..."
Namještajući svoju kapu francuzicu ,nastavi :
"Bezbeli,sve i da ostanu u košnici ,u takvom behutu ,samo bi bihuzurile ostale pčele.Takve pčele nisu ni za moju "pletaru"!
Pletara ili "trnka" je inače jedna od starijih oblika košnica napravljena od pruća,a babo ih je koristio samo pri hvatanju novih rojeva.
Znajući narav svog babe,očekivao sam da će ovako reagovati . Babo je bio veoma strog, ali isto tako pravedan. Volio je akšamluke i društvo,ali je je bio veoma strog u nastojanju da njegova djeca budu poslušna roditeljima i Bogu.Da vole sve ljude , ponajprije, da ponosno čuvaju vjekovnu tradiciju doma i svoje porodice , kao nešto najdragocjenije.
***
Čekanje u livadku ispod dunje se odužilo, i meni je postajalo dosadno.Nisam više imao ni volje ni strpljenja čitati roman,i sve mi se nekako činilo besmisleno,tako dugo provoditi vrijeme sam ,no ipak velika zelja mi je bila vidjeti "bijele pčele" Ustajao sam i u nekoliko navrata odlazio,do malog potoka koji se nalazio na dnu naše bašče. Nervozno šljapkajući nogama po vodi, zamišljao sam veselu igru i kupanje mojih drugova na Sinjavcu, pa istog trenutka dodjoh na ideju da pobjegnem iz bašte i odem na Sinjavac.
Rijeka Lim i poznato čarsijško kupalište bilo je udaljeno samo nekoliko minuta hoda od naše kuće, a ovaj put mi se činilo da bih u samo nekoliko koraka mogao biti na kupalištu. Vratih se do livadka,ispod dunje da uzmem crtani roman i nekoliko preostalih napolitanki ,snamjerom da se iskradem oprezno,prečicom preko potoka, kroz bašču susjeeda Dobardzića,a zatim pokraj kuće Zaimovića I Čokovića, spuštajući se do kupališta.
Istog trenutka začuh neobično, glasno i opominjuće zujanje pčela u košnici. Nedugo zatim,pčele počeše naglo navirati kroz otvor košnice.
"Majkooo... !" Viknuh iz sveg glasa, dok su se pčele ,u divljem metežu dizale u zrak .
Majka istrča iz kuće ,i dodje u livadak žurnim koracima.Dohvati rukama suhe isitnjene zemlje iz jedne lijehe ,i poče lagahno bacati ispred roja , koji se u tom trenutku nalazilo iznad naših glava
"Pani bijela ,pani blaga..." izgovorala je majka tiho ,kao da se bojala da se roj ne uplaši .Kad se roj digao iznad kruške u livadku ,majka veli da udjem u Rušidaginu bašču i sitnom suhom zemljom pazljivo zasipam ispred roja. Hitro preskočih preko taraba ,oponašajući majku, više puta sam ponavljao riječi ."Pani bijela ,pani blaga..." i to sve jačim i jačim glasom,nadajući se da će me pčele bolje čuti. Pčele su još neko vrijeme kružile iznad kruške a zatim se roj spusti na jednoj velikoj grani .
"Evo babovih bijelih pčela ..." Zagrlivši me ,radosno reče majka.
Tek tada, lagahno podižući glavu,pogledah još jednom pčele, koje su bile međusobno zakvačene nožicama ,i visile na grani poput velikog grozda.Vidjevši da su ove "bijele pčele" iste boje kao i sve druge, i da se nimalo ne razlikuju od ostalih pčela iz drugih košnica, pogledah majku,sa zebnjom očekujući hoću li dobiti odgovor.
"Imena nisu važna Hajrudine, ni boje nisu važne,isto kao i kod ljudi...Svejedno koje ime nosimo,koju boju kože imamo,kojim jezikom govorimo ,naša će djela govoriti (svjedočiti )o nama pred Uzvišenim Gospodarom.
Hajrudin Lule Mekić
Nekoliko manje poznatih riječi:
bašluk-nišan, nadgrobnik
behut-bunilo
bezbeli-naravno
bihuzur,bihuzuriti-uznemiriti
bezbeli-naravno,sigurn
mezar-grob
mezarje-groblje
tarabe-ograda od dasaka
hedija-dar,poklon
zijan-šteta
šurup-sok-napitak koji se obično pravi od
majskih, jako mirisnih ruža "mjesečarki"
