Svi se mi ponosimo vremenom u kojemu smo odrasli i jednom kada počnemo razmišljati o tome što se sve desavalo tih davnih 70-tih nemoguće je ostati ravnodušan.Sjećamo se lijepih dana koji su davno iza nas i trudimo se otrgnuti ih zaboravu...
Velika sala Doma kulture bila je prepuna i nedovoljna da primi sve zainteresovane,
koji su te večeri željeli prisustvovati prvom i velikom bjelopoljskom festivalu,takmičenju pjevača amatera narodne i zabavne muzike, pod nazivom "Prvi glas Bijelog Polja" Bio je i veliki broj posetilaca koji su stajali uz samu pozornicu . Nošeni velikim entuzijazmom,organizatori su uz puno poteskoca i jako skromnim sredstvima uspijeli organizovati ovaj veliki spektakl pjevača amatera.
Ova muzička revija imala je zadatak da pokaže muzičku scenu u našoj sredini i eventualno lansira nove nade u muzici,sto je u ono vrijeme bilo jako tesko,cak nezamislivo, snimiti singl ploču, napraviti karijeru, ili bar malo biti popularan-mislim da je to tada,tako nekako izgledalo, iako je ovaj grad imao puno talentovanih ljudi.
Takmičenje pjevača amatera se nije moglo održavati svake godine,pa je nekoliko puta prekidano i po nekoliko godina uzastopno...
Na pozornici se nalazio muzički orkestar iz Makedonije, koji je započeo program s višeminutnim instrumentalnim zagrijavanjem.Ova muzička grupa je inače, u istom sastavu svirala tog ljeta svako veče u basti hotela "Sandzak".Grupa je njegovala instrumentalnu ,zabavnu i narodnu muziku . Bili su to iskusni muzičari, sa dugim stažom ,ali sa jako skromnim muzičkom opremom,na koju niko nije posebno obraćao pažnju.
Bina je bila jednostavna i bez ikakvuh posebnih "dekoracija".U pozadini pozornice nalazile su se samo sivo-plave zavjese.Ipak, sve je djelovalo svečano,opušteno, i jako lijepo.Gledaoci su bučno pljeskali sa nestrpljenjem čekali izlazak takmičara.
U toj predivnoj atmosferi svi su se trudili da se što uspješnije pokažu pred dupke punom dvoranom gradskog bioskopa
Tih 70-ih godina prošlog stoljeća,podjednako se slušala i narodna i zabavna muzika.Skupljali smo gramafonske ploče stranih izvodjaca i organizovali razne igranke. Pjevali smo i narodne pjesme , jer smo smatrali da i ona najgora narodna pjesma može da dotakne nekog u pravim okolnostima, kroz nekakvu identifikaciju,te da je zabavna i rok muzika dobra samo za disko klubove i igranke .
Nezaboravna druženja,plesne večeri ,uz mnogo dobre muzike u živo, obično su organizovane u hotelu "Sandzak" .Jedinstveni ugodjaj nisu imali samo gosti hotela već i oni koji su šetali korzom,koje se nalazilo uz sami hotel ,ali i zaljubljeni parovi koji su dugo u noć sjedili u velikom gradskom parku,uzivajući u raznovrdsnoj muzici,koja je dopirala sa terase hotela.
Svaka nova ideja za okupljanje i druzenje omladine je bila posebna na svoj način, svaki zanimljiv i dodatno uzbuđenje za sebe.
U suterenu,novosagradjenog hotela "Sandzak" smješten je bio jedan veoma moderan i luksuzno opremljen disko klubu u skladu sa svim evropskim i svjetskim standardima. Ovaj hotel je imao veliku ljetnju baštu, ugodnog ambijenta otvorene terase restorana okružene zelenilom ,veliku kafanu te dvije sale za razne prigode:Hotel nije bio baš remek djelo arhitekture ,no ipak,onako visok,sa svojim neobičnim potkrovljem na jedanaestom spratu,koje smo zvali "golubarnik" gdje smo često boravili, slušajući muziku uživali u prelijepom pogledu ,dominirao je čaršijom .
Hotel "Sandzak" je bio i ostao simbol Bijelog Polja, i mjesto za koje su vezane divne uspomene,u kojem smo dolazili kao maturanti i u kojem smo poslije maturskog plesa otplesali iz sigurnog djetinjstva u nesigurnu mladost.
Nismo žurili da odrastemo ali smo morali pratiti plesne i druge korake koji vode u ozbiljniji dio života,za koji ce nam ," nešto kasnije" dodatno biti često potrebno izvoditi razne akrobacije i lupinge...
Interesovanje za ovaj koncert je vladalo danima ranije.Danima se pričalo po gradu, o tome ko će sve učestvovati na takmičenju i ko ce biti pobjednik.Tih dana sam i ja, skoro sa svim mojim drugovima raspravljao o prijavljenim kandidatima za Prvi glas Svi smo nagadjali šta ce se desiti ,prepucavali se između sebe,padale su opklade,onako u piće, i već unaprijed smo glasali za svoje favorite.
Samo dva dana prije održavanja takmičenja,dok sam bio u avliji ,zauzet nekim poslom,pozvao me moj komšija Jusuf ,kojeg smo zvali Kaški,da dođem kod njega,da čujem novu pjesmu.Kaški je bio vrsni majstor krojač. Često smo se okupljali u njegovoj radnji i slušali razne hitove narodne i zabavne muzike sa gramafonskih pločai .Pjesma koju sam tada prvi put čuo kod njega ,jako mi se svidjela, te na nagovor komšije Kaškija i obećanja da će mi sašiti najbolje pantalone za nastup , odlučih da se prijavim na takmičenju pjevača amatera...
Proba je počela istog dana, ispred samog održavanja takmičenja, u hotelskoj sobi , u kojoj je boravio šef orkestra Dimče,koji je svirao harmoniku i klavijature.
Sjedeli smo za jednim manjim stolom na kojem se nalazio gramafon.Dimče je bio stariji čovjek, mirne i tihe prirorede.
Družili samo se svakodnevno sa njim i ostalim članovima orkestra,tokom njihovog boravka u našem gradu.Dimče je bio i strastveni ribolovac.Često smo odlazili na pecanje ribe na rijeci Lim,ali nikada nisam govorio o mojim pjevačkim željama i sposobnostima ,zato je bio zapanjen,kada sam mu rekao da želim da se prijavim za takmičenje .
Poslušao je pjesmu sa gramafonske ploče,zapisao je melodiju i tekst ,na parčetu papira, uzeo je moju intonaciju i rekao da otpjevam prvu strofu pjesme.
"Lepo pevaš... "
reče Dimče,nakon što sam otpjevao, onako "na suho", bez muzike, a zatim ,istu strofu pjesme , uz pratnju i prijatne zvuke harmonike,otpjevao još jednom.
"Lepa pesma ...vidimo se večeras ..." Podižući pogled sa harmonike,blago se osmjehnuvši, pružio mi je ruku .
.
Sve je trajalo jako kratko,a opet interesantno,opušteno i bez veće treme,Tako je ova moja proba i lijepo raspoloženje harmonikaša, na neki način ulivalo neki poseban optimizam. Bio sam iznenadjen ali i sretan da sam uspio Dimčeta ubijediti da za kratko vrijeme pripremi pjesmu za takmičenje.
Takmičenje pjevača, kao i svako drugo, ni po čemu posebno,no ipak, gotovo uvijek bi probudilo veliko interesovanje kako mladih tako i starijih.Bilo je to , pored Titove stafete i jedino značajnije "okupljanje građana"...
Nalazio sam se iza scene u jednoj zajedničkoj prostoriji sa ostalim učesnicima.
Inače ,ovu prostoriju koriste akteri raznih pozorišnih predstava (glumci, baletski igrači, statisti) da se pripreme za predstavu.Vrlo često je to ista prostorija u kojoj se glumci šminkaju za predstavu.
Svi smo nervozno čekali izlazak voditelja programa na scenu i najavu prvog takmičara. Čekajući svoj red,neki takmičari su tiho pjevušili,neki su izlazili i ulazili,dok su drugi mirno i strpljivo čekali.Djevojke su brinule o svojoj frizuri i obično se nalazile ispred velikog ogledala.
Stajao sam naslonjen na zid pokraj vrata garderobe, i pazio da mi se pegla na pantalonama ne pokvari .Čini mi se, da sam u tom trenutku više brinuo o svojem osobnom izgledu nego o samom nastupu i pjevanju.Izgledao sam više rokerski,sa nesto dužom kovrdzavom kosom.Odjeća na meni je bila u istom stilu: drap svilena rolka,drap pantalone,koje je Kaški sašio u rekordnom vremenu,cipele i kožna jakna su bile boje kože.
Pored mene je takodje strpljivo stajao, s rukama u džepovima ,moj komšija Muzafer Zaimović ,poznatiji kao Pikalo.
Obojica smo se prijavili za takmičenje u kategoriji narodne muzike...
Pikalo je bio prijatan momak i jako je lijepo pjevao.Dugo godina ,nakon ovog takmičenja,popularnost mu je naglo porasla, ali je još uvijek bila samo lokalnog karaktera.
Sjećam se ,bilo je ljeto 2005.godine ,dok sam boravio u Bijelom Polju na godišnjem odmoru ,posjetio sam ga u njegovoj porodičnoj kuć i,u Gornjoj mahali,na obali Lima .Sjedeli smo dugo u bašti ispred kuće i pričali o svemu.Malo smo i pjevali,prisjećajući se takmičenja pjevača amatera..Tom prilikom poklonio mi je njegov prvi CD koji se tih dana trebao pojaviti u prodaji .Nedugo zatim, preminuo je nakon duže bolesti.Od malena je sanjao da nekada postane slavan,poznat i popularan pjevač .Na žalost, igrom sudbine,nije uspio naći put do zvijezda...
Ove takmičarske večeri,na Pikalovom licu jasno se vidjelo da žarko želi da pobijedi.Tipovao sam na njega i bio ubijedjen da će on pobijediti .Iako mladji od mene,imao je mnogo više iskustva pjevajući po kafanama.Meni je ovo bio prvi javni nastup pred publikom, ali sam bio siguran da će i pjesma koju sam odabrao ,postati hit i osvojiti srca poklonika narodne muzike.Bez lažne skromnosti moram reći ,upravo smo nas dvojica"Gornjomahalaca" te večeri imali dobre pjesme i bili najozbiljniji kandidati za osvajanje prvog mjesta.
Dalo se primjetiti da je Pikalo bio nervozan isto koliko i ja ,ali smo se trudili da to prikrijemo.
Malo smo pričali o izvanrednoj atmosferi u sali ,ali i o razglasu i zvučnicima, koji nisu bili najboljeg kvaliteta.
Bilo kako bilo,program je počeo i takmičari su se smjenjivali jedan za drugim...
Ono što je bilo posebno interesantno jeste moje pojavljivanje na bini.Naime,kada je voditelj najavio moj nastup sa pjesmom "Nije on čovjek za tebe",orkestar je već počeo svirati prve taktove.
Na binu sam izašao raspoložen i bez vidljive treme, a publika me je dočekala gromoglasnim aplauzom.
Kada sam prišao do mikrofona,metalna šipka,takozvana pecaljka, sa stalkom, na kojoj je bio pričvršćen mikrofon ,bila je izrazito niža.Obzirom da sam morao početi prvu strofu pjesme ,a vremena je bilo samo koliko da podesim metalni držač u visini koja je meni odgovarala, nekih pola metra ili više ne znam tačno, u tom trenutku ,prolomio se vulkan oduševljenja .Čitava kino sala odjekivala je od skandiranja i aplauza. to me nije zbunilo,naprotiv,to me još više ohrabrilo.Nasmijao sam se i počeo pjevati, kao da se ništa nije desilo.
Bila je to za mene prva i neponovljiva ,vrhunska atmosfera i kontakt sa publikom koji me je neobično radovao .Bio sam neizmjerno ponosan i zahvalan publici na toplom prijemu ,podržavanju i bodrenju.
Bilo je te večeri , mnogo uspjelih i manje uspjelih ostvarenja ali bez obzira što i s tehničke strane koncert nije bio savršen,možda ni ja nisam mogao da dam svoj maksimum,ali svejedno,znam da ću uvijek pamtiti ovo takmičenje , sa velikom ljubavlju i nostalgijom i biti zahvalan svima.
Nakon završenog takmičenja ,ispred doma kulture ,bilo je veselo i jako bučno.Veliki broj okupljenih čekao je izlazak takmičara.
Izašao sam iz sale sa ostalima .Svako malo vidio bih nekoga poznatog.
Silazeći niz stepenice,probijajući se kroz gužvu,mnogi su nam prilazili,grlili,čestitali...
U jednom trenutku primijetih i svoju najbolju drugaricu Belmu.Bila je sa jednom djevojkom koju sam tada prvi put vidio.
Gomila raje nalazila se izmedju nas pa nisam mogao odmah prići do njih.
"Bio si najbolji!"
Rekoše obje skoro u isti glas,pozivajući me da im se pridružim.
Bio sam jako radoznao i nestrpljiv da upoznam Belminu drugaricu.
Belmina drugarica je bila jako lijepa djevojka, visoka,elegantna ,sa ležernom dugom i smeđom kosom.Njeno lice odavalo je neskrivenu radost i zadovoljstvo. Kada sam prišao , pružila mi je svoju ruku. Bio sam iznenadjen njenom otvorenošću i vedrim izgledom .Imao sam osjećaj kao da se već dugo znamo.
Umjesto svoga imena , izgovorila je tiho:
"Htjela sam da te poljubim..."
Bila je to najveća nagrada za mene,ali , i najljepši početak našeg zajedničkog života...
Hajrudin Lule Mekić
