autor priče: Hajrudin Lule Mekić
DŽ A N A R I K E
Slušajući kišu kako pada, tog avgustovskog jutra, stajao sam kraj prozora, zagledan u sestru Zinetu, kako, na velikoj drvenoj sofri,pomaže majci da razvije jufku za pitu.
Nadu, da će kiša prestati i da će majka ispuniti dato mi obećanje, da me " čim kiša prestane"uputi kod komšije Muslije, već sam bio izgubio. Činilo mi se da je samo ona ptičica, šćućurena ispod strehe na bunaru u našoj avliji, bila tužnija od mene. Razočaran, što se u tom trenutku nisam mogao naći izvan kuće, krišom sam plakao, jer suze nisam mogao zadržat.
Prikrivajući uplakano lice, okretao sam glavu i krajičkom oka pogledivao, čas u majku čas u sestru Zinetu.
Dok mi se naša šarena mačka vrtjela oko nogu, umiljavala i pozivala na igru, meni nije bilo ni do čega, pa sam tako uplakanog lica, legao na šilte i zaspao.
Još onomad, kad sam Turku i Musliji nosio pare za vitrove, kanio sam se da im ispričam "nešto veoma važno", da im otkrijem priču o dukatima, moju veliku i dobro čuvanu tajnu.
Strah da će mi tu priča čuti babo i majka, da će se ljutiti sto"svašta pričam okolo" nadvladao bi moju namjeru, pa je tako moja tajna i dalje ostala sačuvana.
Jednom, dok smo se mi djeca igrali ispod Hadžaginog oraha, prisluškivali smo razgovor starijih i čuli ih kako šapuću: " ... U ove stare kuće Mušovića a i u druge starinske kuće u našoj mahali, u duvarovima ima sakrivenih dukata..."
A ti dukati, tako kažu, sjaje, da se mogu i u mraku vidjeti.
Mi djeca, nismo puno znali o dukatima, ali su nam ove priče bile jako zanimljive.
Igrajući se po tamnim memljivim izbama starih kuća u našoj mahali, svako od nas se potajno nadao da ćemo u tom mraku ugledati taj "sjaj dukata".
Bilo je nečeg tajanstvenog u tim neobično lijepim starim kućama u našoj mahali i priče o dukatima su bile velika inspiracija naših dječačkih snova.
Iako nam nisu bili rod, kao dijete sam često odlazio kod Turka i Muslije, jer su bili ljudi rijetko viđene ljudskosti, poštenja, topline i ljubavi.
Danas, u svojim dovama, sjećajući se dragih likova iz djetinjstva, sjetim se i njih, onako siromašnih, punih ljubavi i topline i molim se dragom Bogu dž.š. da im podari lijepi Džennet.
Sjećam se i koliko sam puta, kao dječak, bezuspješno pokušavao nacrtat Muslijin lik. Od djetinjstva, osjećajući u sebi dar za slikanjem, trudio sam se toliko puta, da dodirivanjem njegovih bora na licu, otkrijem tajnu njegove ljubavi. Nadajući se da ću mu bolje zapamtit i nacrtat lik, čak sam mu dodirivao bradu i saruk, zbog čega me majka često prekorijevala i opominjala , što ne dam čovjeku "s mirom sjest" .
Upamtio sam njegovo beskrajno strpljenje i odobravanje moje znatiželje, pa mi se čini da još uvijek vidim one tople oči, njegov osmjeh i svaku boru njegovog lica.
Sa šilteta, koji je upijo moje uspavane suze, iz slatkog sna, probudio me majčin glas:
- Kiša je prestala da pada – reče mi, milujući me po glavi .
- Hoćeš li da odeš kod Muslije?
Čujući te radosne riječi, trgoh se iz sna, ne čekajući da mi dva put ponovi, skočih na noge.
Nazuvajući nove gumene čizme, koje mi je babo prije neki dan kupio, nogom odgurnuh onu našu šarenu dosadnu mačku, koja me nije ostavljala na miru.
Na brzinu uzeh papirnu kesu u koju je majka već bila stavila nešto od hrane za Turka i Musliju, otvorih avlijska vrata i razdragan istrčah na sokak.
Na sokaku sam ugledao puno djece, a neka od njih su veselo trčeći prema Zabavištu, vikala:
- Vidjeli smo kamione, dolazi nam Paula!
Već sam znao da je Paula bila, starija bogata Švabica, koja je živjela sa nekim Mladenom. To su bili prijatni i zanimljivi ljudi koji su imali svoj pokretni, zabavni park.
Za nas, bjelopoljsku djecu, pojava Paule i Mladena, značio je dolazak ringišpila, velike varoške atrakcije i glavnog okupljališta mladih.
Predstave su obično počinjale u večernjim satima uz okretanje ringišpila, ciku i galamu, sa blještavim svjetlima iz raznih automata, koji su nas k’o magnet privlačili.
Dok smo, mi djeca, pronalazili hiljadu načina da se zabavimo, oni malo stariji od nas su sa džuboksa slušali muziku, kradući u sjeni mraka djevojkama poneki poljubac…
Danju sam, prolazeći kraj zgrade Zabavista, krišom pogledivao u voćnjak Karličića, gdje se uzdizalo veliko stablo prepuno zrelih crvenih džanarika. Podsjećalo me je kad smo krali voće , ili kako smo mi nazivali "upadanje", tada naš najveći grijeh.
Sjećam se kada bi smo išli da "upadamo u jabuke i kruške" kod Jonuzage Dervovića, koji je imao najljepšu bašču i voćnjak u varoši. Dok smo na brzinu trpali voće u džepove, “umirali” bi od straha, iako nas on nikada nije kažnjavao zbog toga. Mnogo smo se više bojali da nam roditelji ne saznaju za to “upadanje” u tuđe bašče.
I krađa dzanarika, u voćnjaku Karličića, ostala mi je u posebnom sjećanju, jer su baba Fimine džanarike bile najslađe.
Behar sa njihove džanarike, proljećem bi, bjelinom
snijega ispunjavao svaki kutak naše mahale. Čini mi se da je to stablo baba Fimine džanarike bilo najveće koje sam ikad u svom životu vidio, a plodovi kad uzrenu, crvenili su se k’o krv.
Samo stariji i hrabriji od nas mogli su se popeti na tako veliko stablo. Mi, manja djeca, smo čuvali stražu, dobijajući za tu uslugu po jedan džep džanarika.
Akcija nam je počinjala preskaknjem preko taraba, kada bi čučeći u travu, osmatrali vrata staričine kuće, bojeći se da nas ne baba Fima ne otkrije.
Ona je, čuvajući stražu, znala satima sjedit ispod džanarike, ponekad bi, jadnica, čak tu i zaspala. Vješti mahalski kradljivci su koristili tu priliku i polahko prolazeći pored nje, peli se na dažanariku. Naš zvižduk im je bio dogovoreni "znak za opasnost".
Tu, preko puta voćnjaka Karličića, bilo i naše Zabavište, čiji je objekat, mnogo ranije, tj.1905. godine rukama vrijednih neimara napravljen.
Oko tog objekta , odakle smo posmatrali i čeznuli za uzrelim džanarikama, imalo je veliko igralište, sa visokim borovima i lipama, koji su divno mirisali u ljetnjim noćima.
U tom istom sokaku, koji se prilično strmo spuštao sve do same obale Lima, bilo je i nekoliko kovačkih radnji, a od svih najpoznatija je bila Bećkova kovačnica.
Čini mi se da I danas osjećam mirise vatre i dima, raspirenih kožnim mjehom, kao i neobičnih zvukova kovačevog čekića sa nakovanja.
Kad sam sav razdragan i nestrpljiv stigao ispred Turkove i Muslijine kućice, otškrinuvši drvenu vratnicu, škripom poplaših, ispod krova pospale ptice i one odjednom prhnuše ka Limu.
Meni, kao djetetu, činilo se da dolazim kod najrođenijih i nije mi smetala ta samotinja u dubokoj tišini, jer mi je sve tu, sa tim, dragim, trošnim kućerkom, bilo nekako neobično lijepo.
A kad, iznad trošne kućice u Klancu, na jednom uzvišenju na obali Lima, ugledah džanariku u vrtu, mojoj radosti nije bilo kraja.
Vidio sam da su se grane džanarike od silnog roda, savile do zemlje i dolje, na zemlji se žutjeli mnogobrojni plodovi.
Pomislih: “ Bože dragi, jesu li i ti dukati o kojima narod priča,ovako žuti i lijepi?”
Kiša, koja je padala cijelog dana, stresla je puno džanarika na travu ispod stabla, pa se sve žutjelo kao pokidani suncokreti.
Džanarike bi kadkad kliznule niz strmu bašču sve do ulaznih vrata
male kućice, kotrljajući se, žurile su da sustignu jedna drugu.
Svaki moj odlazak kod Muslije i Turka, bio je prilika da saznam o njima nešto novo.
Kad sam preskočio prag kuće, u sobi ugledah Musliju kako leži bolestan, ali čim mi začu glas i selam, malo se pridiže. Milujući me po glavi, radostan mi ispruži drhtavu ruku i malo mi se osmijehnu. Osjećajući na kosi topline njegove ruke, bio sam tako sretan.
- Eh, ovaj musibet, ova zaduha, pregla, ašićare da mi dohaka.
- A đe je Turko ?- upitah ga, tek da započnem bilo kakvu priču.
- Bože mili mahnit li je, ode po onoj najvećoj kiši kod Saliha da mi potraži neki ilač za ovu boljku.
A, bogme, donosila mi je i Selima neki dan nekakve trave,
eno ima hi još u onoj džezvi na tegari. Od toga me malko ka popušći, pa se jope navrne.
Malo počeh razgledat po sirotinjskoj sobici i zagledah se
u dolapčić (mali otvor u zidu) u kojem su stajale prazne kutije od šibica, koje su, bez palidrvaca, umjetnute jedna u drugu, formirale oblik točka.
Šibice su bile iste veličine ali su se razlikovale po boji i ovom "točku" davale su neobično lijep izgled. Neke su bile u boji meda ili drveta, neke ružičaste, neke su imale razne nijanse braon boje, od svijetle do tamne, gotovo crne.
Nisam mogao savladati znatiželju, pa sam jedne prilike upitao Turka:
“ Za šta ti služe ove prazne šibice, ovako posložene u obliku točka?”
"Moj Hajro, to ti je moj točak života...svaka od ovih šibica označava po jednu moju godinu... "
Sjedajući kraj Muslije na ivicu metalnog kreveta, uzeo sam taj "točak", radoznalo zagledajući šibice, te brojače vremena.
Sad, dok sjedim, mislim: “Eh, šta sve živ insan predevera i ostane u pamet.”
Uvijek sam se pitao, zašto su ljudi toliko halaplivi, gramzljivi, nezasiti i zašto zaboravljaju najvažnije – kraj svog puta...?
Dok sam ja kraj Muslije mislio o ljudskoj pohoti, on mi isprekidanim glasom poče pričat:
- Svjedok sam teških vremena, kada je bilo suše i gladnih godina kada su age i begovi preko noći ostajali bez svojih imetaka i živjeli u krajnjoj oskudici, ali su saburom, kao najačim oružjem i vjerom u Allahovu milost u tom iskušenju, dostojanstveni opstali...
- Moj Hajro, vazda sam ti bio vrijedan. Dok me bolest nije savladala, dugo sam godina bio hamal, a kao mali, pomagao sam i u uglednoj kući Kajabegovića, sve dok nisu odselili za Tursku. Ovaj tagar što vidiš ođe, hedija mi je od gazde, Ahmetage Kajabegovića.
Mučno je, i plaho teško sačuvati ponos u gladi i neimaštini. To mogu samo oni koji su Bogobojazni i oni koji steknu halal nafaku sebi i svojoj porodici.
Iako sam dobro znao da to nije bio pravi trenutak, iako su mi se dlanovi znojili od nestrpljenja, dok sam pružao ruku pomažući mu da se uspravi na jastuku, ipak izustih:
- Adžo Muslija, neki ljudi pričaju, da u duvarove starih kuća u Gornjoj mahali ima sakrivenih dukata..."
Muslija polako podiže glavu k meni, gotovo sastavljajući obrve, pomalo ljutitim pogledom mi obrusi:
- Belćim je to jopet onaj taksirat odundžija Salko…? Jel de?
A bešel on ona visoki, pomršavi, malo povijenih leđa?
- Beše...- rekoh,dodajući mu safu sa čajem, nastavljajući drhtavim i nesigurnim glasom:
- I još jedan nižeg rasta, sa kačketom...
- To je onaj bahsuznik, što spava u Behovoj staroj kuci kraj Dervovskog mezarja i drugim tuđim magazama i pijan halijeda po čarsiji. Biva, on zna đe su dukati...?
- E, da mi je samo da ga dokučim.... "
A onda se osmjehnuvši, ispruži ruku i položi je na moju:...
- Bezbeli da je bilo dukata ...Pričat ću ti ,ha malo prizdravim o lijepim pešterskim djevojkama i nevjestama okićenim zlatom i dukatima ...Eh, kad sam jedne rede, sa rahmetli Ahmetagom iš’o po mladu s konjima, čak u Sjenicu ispod Pometenika.....
- Nego moj Hajro, traži ti halal-opskrbu i dobro se čuvaj harama, na ovom deverdunjaluku. Halal imetak i Bogobojaznost su najbolja opskrba, najljepši i najsjajniji dukati. Traži ih u svakom vremenu i na svakom mjestu,tako će ti snaga postajati sve veća i veća i đovdi i duši Bezbeli, naći ćeš ti svoje dukate, inšaallah.
Kad mu u glasu osjetih umor, bol i nemoć, zaključih da da mu ne dosađujem i da mu više ne pričam ništa.
- Adžo Muslija, haj' ti legni, a ja odoh da uberem koju džanariku .
Kad se s njim poselamih, izađoh i nabrah pune džepove slatkih i sočnih džanarika.
I ovog hladnog decembarskog jutra ,sjedući kraj prozora , dok gledam sive oblake natmurnog neba i prve pahulje snijega iznad nabujale Rajne, učini mi se na trenutak, da tihi sabahzorski vjetar sa Obrova raznosi tek rascvjetale latice bijelog behara u Gornjoj mahali i da Muslijine džanarike sjaje poput onih žutih dukata, u starim duvarovima sakrivenim.
Radujem se što sam, iz Muslijinih nasihata, odavno “našao” svoje dukate i znam, da mi sada u snu moje nostalgične duše, samo snovi plove, kao tiha rijeka Lim, noseći me cvjetnim poljem bijelim…
