HAREM DZAMIJA

Mehmed-agina ili  harem dzamija,  nalazila se u samom centru grada
 u naselju Donja Mahala. Postojale su još  dvije   dzamije u Bijelom Polju .Dzamija ,Hadzihanumin vakuf,  suruešna je prilikom bombardovanja grada 19.novembra 1944.god.
Na prostoru nekadašnje dzamije Hadzhanuminog vakufa ili "Hadzidanuše" i groblja,napravljen je spomenik palim borcima u NOR-u.

Od svih  čarsijskih dzamija,ostala je samo još  dzamija u Gornjoj mahali ,Gušmirovića dzamija,sagradjena 1741.godine.

 U knjizi  Mesrura  Šačića „Kolaišnci“ pieše i ovo: "Takodje prema tom predanju Mekići u Bijelom Polju

su imali posede, kulu i dzamiju u dolini reke Ljubovidje.Njihov predak je imao pet sinova od kojih su nastala plemena, pa i Mekići od Meke... Ostavljaju svoju kulu,ali dzmiju ne; prenose je kamen po kamen, deo po deo, i ponovo je zidaju u istom obliku u Bijelom Polju na zemljištu Gušmirovića,koja se i sada,tu u Bijelom Polju,zove Gušmirska dzamija ,iako je zapravo Mekića dzamija."

                                                    Gušmirska dzamija
                                                         

Harem dzamija ,je sagradjena u 17.vijeku .Napravljena je u Donjoj mahali,preko puta stare čaršijske pijace a u blizini Bejtića sokaka.Imala je drvenu munaru i   bila je  po prostoru  najveća u čaršiji .
Bila je bez temelja i ozidana ćerpičom  od zemlje (ilovače)   sa krovom prekrivenim ćeramidom, a sam ulaz nadkriven neobično velikom strehom poduprtom drvenim stubovima  , izradjene od dundžera (narodnih majstora)  jednostavnog  skladnog  izgled, sa neobično lijepim mihrabom,mimberom i mahfilom.
Ja sam ,kao dijete, Imao sam nepunih devet godina,kd bih se vraćao iz skole,  često ulazio u dzamijski harem   (groblje)  u kojem je bilo dosta vrlo starih nišana (bašluka) koje sam pažljivo  dodirivao rukom.
 Nišani za muškarce su bili masivni, pa su imali  na vrhu turban ili fes.  Ženski su nišani tanji i mnogo su
 finiji od muških nišana, i obično su bili ukrašeni  cvjetnim motivima. Nije me  bilo strah hodati haremom,i nijesam se  plaho ustručavao.Prilazio sam  i otvarao dzamijska  vrata i  znatizeljno  provirivao u glavni džamijski prostor,koji je bio lijepo uredjen sa   nekoliko levhi sa tekstovima iz Kur'ana, gdje se obavljao namaz –klanjanje.No ipak , pogled  mi se uvijek dugo zadržavao na stare rahle,stolić na kojem se nalazio  Kur'an, osjetivsi svaki put  neobičan   miris Bozjih kitaba i  djulsije (sok od ruža,koji se služ io za mevlude) ,
sa mirisom lipe koji se sirio cijelom mahalom . tajanstveni miris kojeg nisam  nigdje drugo mogao  osjetiti.
 U harem džamiji   često bih vidjao  hodžu Mula-Avda u crnom džubetu i bijelom ahmedijom,sa nekoliko starijih džematlija .Mula-Avdo je bio jedan jako prijatan čovjek , velikog iluma...

Tu pokraj dzamije , ispod velike mirisne  lipe  ,na jednoj drvenoj klupi ,
često sam  vidjao starog,  slijepog Musliju, kojeg je petkom dovodio njegov brat Turko .
Bili su to ljudi rijetko vidjenog poštenja i  dobrote.
Turko je bio   hamal i mogao se često vidjeti i ispred dućana dok bi čekao da ga neko od čarsinlija pozove da mu do kuće donese dzak brašna, ili drva za ogrijev .Petakom bih  i ja ostajao duže
 ispred dzamije,kad bih se vraćao iz škole.Napio bih se vode iz harema i čekao daidzu Jaha da izadje iz dzamije. Poslije  klanjanja  dzuma namaza,malo bi smo još sjedili ispod lipe, na jednoj drvenoj klupi. Tek kad   bi se dzematlije razišle,daidza bi me zagrlio i rekao:"Hoćemo li Hajrudine...valja nama uz Karahmetovića sokak..."
 Daiza Jaho   je uvijek bio  nekako drugačiji od ostalih, nekako tih i skrušen. Još dok sam bio dijete, učio me o islamu  , trudeći  se, da me  na što  jednostavniji način, kratkim ajetima iz Časnog   Ku`rana i hadisima ,okrene  Stvoritelju :
 “Čovjek je slab da bi se sam zaštitio  .Zato se predajemo   Allahu i ponizno dovu učimo da nas ne stavi na kušnju koju nećemo izdržati.”-govorio bi daidza Jaho...
U blizini harem dzamije, u Idriskom sokaku, nekada je bila porodična kuća Idrizovića u kojoj je rodjena moja majka, njena dva brata,Jaho i Juso i sestra Fifa.  
Bila je to jedna od starijih  kuća u čaršiji .Kuća je bila lijepog izgleda, sa mutvakom i izbom, i prekrivenom verandom.Iz godine u godinu,sve je više propadala pa je početkom pedesetih godina ,daidza Jaho morao da iseli .Kupio je kuću   u Gornjoj mahali u kojoj je živio sa svojom porodicom.    
 U bašti je ostao i dan danas njihov stari  mutvak,  lijep bunar i  veliko stablo kruške,
 ispod koje  bi smo se mi djeca često igrali,kad bi nas djecu majka dovodila  i pokazivala nam mjesto gdje je bila njihova kuća, i mjesto ispod kruške ,  gdje je ,dok je bila djevojka,sa svojim konama  sjedila i vezla...    


Daidza  Juso je preselio  1961.godine,a 1962.god. tadašnje vlasti,porušiše harem dzamiju.U to vrijeme, u čaršiji se o tome naravno nije smjelo  pričati.,pogotovo mi djeca nismo mogli  ništa čuti od starijih.  Niko se nije usudjivao ni šaptati o  uništavanju bošnjačke kulturne i graditeljske baštine ,a kamo li se suprostaviti.
Sjećam se da je moja majka svakodnevno plakala kada su porušili ovu prelijepu čaršijsku dzamiju. Majka je znala zašto su   porušili harem dzamiju ,kao i svi u čaršiji, ali je želeći nas zaštititi, to od nas djece  krila,govoreći da plače  zbog daidze Jusa...

Neimarima Harem dzamije ,imamima, šehidima,  dzematlijama... 
Da  Allah dragi podari lijepi Dzennet i vječni rahmet
 El'fatiha!