MARIN DVOR

  Na stanici Čengic Vila u Sarajevu, zaustavio se"garavi voz" ili popularni "ćiro", koji je dolazio iz Priboja na Limu preko Međeđe , Ustiprače i Bistrika, gotovo da sam zaplakao od radosti. Bio je to doživljaj kojeg se uvijek rado sjećam,doživljaj koji ću pamtiti cijeli život...
Iz Bijelog Polja krenuo sam autobusom do Priboja, a zatim iz Priboja vozom do Sarajeva. Priboj - Štreka, kako se inače zvala pruga uskog kolosjeka od Priboja do Sarajeva, kojom je nekada davno legendarni „ćira“ voz povezivao ova dva grada, prolazeći kroz prelijepi prirodni krajolik i doline Prače,Drine i Lima.
I sama pomisao da sam došao sam,prvi put potpuno sam u Sarajevu, u meni je izazvala neke posebno lijepe i tople osjećaje ,nešto posebno, neki nesvakidašnji osjećaj,koji je rodio u meni želju ,da mu krennem u zagrljaj.

Iako sam tada još bio 14-godisnji dječačić ,nisam se osjećao bespomoćnim,trudio sam se da budem hrabar,čvrsto odlučivši da ispunim svoj zadatak .No ipak ,noge su mi klecale dok sam nesigurnim korakom krenuo do tramvajske stanice .Imao sam, čudan osjećaj , Nisam ni slutio da ću biti ovoliko sretan,da ću osjetiti takvu radost i ushićenje...
Ušao smo u prvi tramvaj koji je vozio u pravcu Baščaršijie. Tramvaj se nečujno otisnuo od stanice, i već  nakon nekoliko minuta veselo zaplovio ravno prema Dolac Malti .
Dok je sunce još obilno zalijevalo svojim svjetlom vrhove munara ,katedrale, visoke zgrade iz doba austrougarske vladavine,promatrao sam ,zaljubljene parove koji su sretni šetali gradom, ljubili se na klupicama i uživali u predivnom poslijepodevnom jesenjem suncu .Okretao sam se zainteresirano za gotovo svakim natpisom, svakom reklamom , kulturnim spomenicima, starim zgradama sa prelijepim fasadama ...
Mnogo je ljudi bilo na ulicama.Šetali su i zastajkivali po uglovima razgledujuci izloge , sjedili pred kafanama i slastičrnama. Vozeći se dalje,za mene se  sve  tako brzo odvijalo, kao u nekom filmu.Zamišljeno sam posmatro tramvajske stanice, okretao se lijevo desno i pogledivao sa jednog prozora na drugi, jer nisam bio siguran na koju stanicu treba da izađem. Iz misli me prenu zvuk kočenja tramvaja, koji se približavao stanici Pofalići.
Na stanici je ušlo nekoliko ljudi medju kojima je bila i jedna žena.Stajala je ispred mene, iako je bilo dovoljno slobodnih mjesta za sjedenje. Držala se jednom rukom za rukohvat a u drugoj je imala tašnu .Bila je to zrela dama,ali nevjerovatno elegantna i moderna.Istog ternutka odlučih da joj se obratim:
 "Izvinite...nisam siguran na koju stanicu treba da izadjem..imam adresu..“
Osjetio sam da me obuzima lagahna trema,smiješkao sam se zbunjeno,osjećajući kako mi obrazi gore zajedno s dlanom na kojem sam drzao papirić sa adresom.Osmjehnu se i ona i vrlo tihim, ljubaznim glasom reče:
"Pokazaću ti,moramo izaći na Marin Dvoru"
Dok smo izlazili iz tramvaja na stanicu,pitala me kako se zovem, i tako je krenuo razgovor.
Stavila je ruku na moje rame i rekla :
"Ja se zovem Zulejha,stanujem ovdje u Kralja Tvrtka na "sedmici" - pokazivala mi je rukom na dugačku zgradu ,sa pralijepom fasadom,koja je bila ispred nas,a zatim nastavila:
"Poznati pjesnik, izet Kiko Sarajlićo proveo je godine svoga djetinjstva u ovoj ulici, te je to bilo iskustvo koje je oblikovalo njegov pjesnički identitet...Marija i August Braun su tvorci istorijskog,poslovno-stambenog objekta koji je obilježio kompletan dio grada.Objekat i danas nosi naziv Marijin Dvor,ali se upotrebljavaju i nazivi: Marindvor, Marin dvor.
Po ovom je objektu ime dobio cijeli dio Sarajeva, koji je prepoznatljiv po tome što se ondje nalaze građevine koje su baština iz razdoblja Austro-Ugarske..."
Pokušavao sam da je pažljivo slušam,no ipak ,za svo to vrijeme, misli su mi bile na drugoj strani.
Govorio sam sandžačkim dijalektom i u govoru koristio veliki broj sandžačkih riječi i fraza, što je teta Zulejhi bilo posebno drago.No ja sam se osjećao nelagodno jer sam sav mirisao na dim i čadj iz voza,pa je i moja bijela majica, koju sam čuvao samo za ovaj dan,bila sasvim siva...Za nekoliko minuta našli smo se u jednoj od uličica koje spajaju "Hiseta" (ulica koja ide od Marin Dvora do Skenderije) i ulicu paralelna njoj ,Vladimira Perića Valtera.
"Hajrudine, ovo je ulica koju ti tražiš..."
"Hvala ,teta Zulejha..." rekoh sav sretan, prepoznavši na jednoj zgradi ulaz koji sam tražio.
Kad sam ušao u zgradu,uzbuđeno sam ustrčao uz stepenice,i sav zadihan stao ispred vrata.Dok sam zvonio stojeći na ulaznim vratima, srce mi je ubrzano lupalo.Mira je otvorila vrata,i nekoliko sekundi me gledala zaprepašteno,kao da je vidjela duha,a zatim ,skoro da je vrisnula: "Aišaaa...dodji da vidiš ko je došao!"...
Moja sestra Aiša je stanovala kod Mire .Njih dvije bile su najbolje prijateljice. Bile su kao sestre, izlazile zajedno i družile se.Obje su upisale fakultet , pa su bile i cimerke četiri godine.

U to vrijeme,Aiša je već bila na drugoj godini fakulteta u Sarajevu .Neizmjerno sam je volio ,pa mi je njen odlazak na studije jako teško pao.Ova moja avantura je bila samo jedna jako velika želja da je vidim...Zagrlila me je plačući i držala me u zagrljaju dugo,dugo... nikad neću zaboraviti taj trenutak. Družili smo se deset dana,izlazili , šetali, pričali, smijali se i sve je bilo savršeno.I Aiša i Mira su se trudile da mi ne bude dosadno i da sto manje vremena provodim u stanu.Sjećam se da sam više puta,dok bi Aiša pripremala ručak,sa Mirom odlazio u obliznju slastičarnu ili u neku baštu restorana pored Miljacke.
Tih dana upoznao sam i Aišinog momka Safeta.Odlazili smo na Ilidžu i izletište Vrelo Bosne..Veliki broj ljudi koje sam upoznao i svu onu ljepotu koju sam vidio u ovom gradu , oduševili su me i učinili da zavolim ovaj grad toliko da sam pozelio das ostanem u njemu,u potrazi za nečim što će promijeniti moj život i učiniti ga ljepšim...Počeo sam ozbiljno razmišljati i o polaganju prijemnog ispita,koji je bio obavezan za sve učenike, koji konkurišu za prijem u srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu.
Često sam odlazio tramvajem do Drvenije ,a zatim pješice oko 50 metara do ulice "Gimnazijska" u kojoj se nalazila škola.Posmatrao bih dugo ovu prelijepu zgradu,a zatim i ulazio,kako bih razgledao što bolje unutrašnjost i divio se,razmisljajućo i o čuvenim slikarima koji su ovim hodnicima prolazili ; Ismet Mujezinovićo, Vojo Dimitrijevićo, Mica Todorovićo ...No ipak,do mog polaganja prijemnog ispita trebalo je sačekati još godinu dana,do završetka osnovne škole...
Moj boravak u Sarajevu prošao je vrlo brzo i ja sam morao da se vratim kući.
***
Nakon završenog fakulteta, Aiša se udala za Safeta, te se s njim preselila na Marijin Dvor,u jednom prelijepom komfornom stanu.
Dobili su sina Armina i ćerku Šanelu, i živjeli sretno u skladnom braku.
 ***
Onda se dogodio rat 92.g..Ja sam se nasao u Njemackoj.A negdje odmah nakon rata, iznenada i sasvim slučajno odlazim iz Njemačke za Sarajevo.........Tokom dvodnevne posjete, Imao sam jako malo slobodnog vremena, ali sam se trudio da ga što bolje iskoristitim.Želio sam da se još jednom , makar na trenutak , podsjetim na najlepše dane svog života koje sam proveo ovdje...Zbog svega šta sam vidio i doživio prvog dana mog boravka, zbog žala i nagomilane tuge ,uspijevam skupiti hrabrosti i odlazim na Mariin Dvor.
Ispred ikindije namaza ,stigao sam na tramvajskoj stanici Marin Dvor ,a zatim lagahnim hodom krenuo do zgrade u kojoj je stanovala Aiša.

Za nekoliko minuta bio sam ispred zgrade.Stajao sam na stepeništu, ispred ulaznih širom otvorenih velikih drvenih vrata.U tom momentu, kroz moju glavu proletješe slike iz proslošti sa osobama koje su meni jako mnogo značile; Kao da čujem Aišin glas: "Safete,nemoj zaboraviti uzeti iz auta Arminovu školsku tašnu ..."
Armin odjuri,veselo preskačući stepenice dok je Šanela gotovo plačnim glasom molila Safeta da je nosi na ramenu ,jer joj je ,kao i uvjek,bilo teško popeti se uz stepenice do petog sprata...Uđoh u veliki hladni haustor zgrade.Sve je bilo sablasno mračno i tiho.Jedva sam disao, dok sam se peo uz stepenice. Nakon nekoliko minuta, bio sam na petom spratu.Zvonio sam na ulaznim vratima,
a zatim sam sjeo na stepeništu ... Preplavi me čudna jeza,i osjetih bol u grudima, .Znao sam da se neće niko pojaviti i otvoriti vrata. Aiša je evakuisana iz ratnog Sarajeva ,1992.god.za Švedsku,gdje je umrla,nekoliko mjeseci kasnije .Sin i kćerka žive u inostranstvu i imaju svoje porodice.
Zaplakao sam,prisjećajući se sretnih trenutaka koje je sam provodio sa njima...Slike su se smjenjivale pred očima i sećanja na razne doživljaje iz prošlosti, kao u nekom starom filmu; rodjenje mog sina 1990.god ...a zatim i posljednji zajednički doček Nove 1991.god...trenutke ,koji su moj život učinili ljepšim, kojim sam se oduvijek ponosio,zbog kojih sam beskrajno volio ovaj grad.
Sjedio sam još neko vrijeme,na stepeništu ispred vrata,pa zatim ustadoh.
Silazeći niz stepenice,nakon nekoliko koraka, začuh ikindijski ezan koji razli svoj zov sa munare Šejh Magribije.Glas mujezina je odzvanjao Marin Dvorom,pozivajući na namaz,pozivajući na spas...Zastadoh i proučih:  "Ezan-Aziz Allah, Dzelle Dzelaluhu", pa se primakoh, do velikog prozora na haustoru, koji gleda na drugu stranu prema džamiji. Gledajući vitki minaret dzamije Magribije uperen u nebo, osjetih neko olakšanje u mojim grudima,oči zaiskriše novim sjajem.Osjetih da više nisam sam...Sjetih se riječi moje majke: "Uzvišeni Allah je stvorio život isto kao što je stvorio i smrt. On kaže: "Onaj Koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati" ( Sura El-Mulk, ajet 2.) Smrt i život su samo dva Allahova stvorenja. On njima raspolaže, a naša ih tijela koriste. Onaj Koji ih je stvorio ima pravo odlučiti kad će se javiti i kad će ih nestati. On odlu čuje kad ce neko živjeti, a kad umrijeti."...
Izašao sam iz zgrade i krenuo niz ulicu prema tramvajskoj stanici. Nakon nekoliko koraka, iznenada primijetih ,kako jedna starica, gotovo slijepa i slabo pokretna, pridržavajući se štapom, pokušava prijeći ulicu.Prišao sam joj polako, pružio ruku i pomogao joj da predje na driugu stranu ulice...
" A koji si ti ?“,upita me...“ Ovdje..." reče starica,tihim, skoro nečujnim glasom, pokazujući štapom ulaz na zgradi sa brojem sedam...
Broj sedam....Marin Dvor...Teta Zulejha..?Nakon četrdeset godina ,nalazio sam se u Sarajevu opet sam  ,sad već stariji ,ali tim više ranjiv ,da  od Sarajeva i Marin Dvora nije ostalo ništa sem oronule  arhitekture,bez mnostva mojih poznanika,rodbine, koji su sad razasuti širom svijeta-na Dunjaluku ili na Ahiretu....Samo ja i teta Zulejha,na Marin Dvoru u Sarajevu.

PRŠTAVAC

Kad je, početkom šezdesetih godina, Murat Mušović otišao za Englesku a zatim nakon nekoliko mjeseci iz Engleske za Australiju ,niko u čaršiji nije mogao da vjeruje.
Svima je bilo jako žao,a posebno njegovim najboljim drugovima. Njegov odlazak ostavio je veliku prazninu u čaršiji . Bio je čovek koji kao da je nekom igrom sudbine bio predodredjen da zivi u inostranstvu. Jednostavno, njegov avanturistički duh nije mu davao mira.

Murat je bio moj prvi komšija.Imao je interesantan nadimak "Arči" koji je dobio po poznatom Archie Moore ,bokseru koji je imao jednu od najdužih karijera u boksu.
Murat je bio vrlo intiligentan i komunikativan .Bio je visok i jako lijepo gradjen mladić, druželjubiv ali i avanturista u duši .Imao je interesantnu facu i bio je vrlo interesantan tip,moglo bi se reći, za ono vrijeme prava rijetkost. Govorio je perfektno engleski jezik, sa savršenim akcentom,često je govorio bosanski jezik sa engleskim akcentom, ubacujući engleske riječi kao da ne može da se sjeti adekvatne bosanske zamjene. U to vrijeme ,u našoj čaršiji ,bilo je još mnogo atletski građenih momaka,medju kojima je bio i moj brat Sait .
Arči i Sait su se često druzili, praveći ručno sportske rekvizite,kao što su bokserske rukavice i vreće za trening ,vratila i različite vrste tegova. Sait i Arči su često sparingovali jedan drugom u avliji. No ipak, Saita je više privlačila knjiga i škola,pa je mnogo više provodio vremena učeci.Sait je bio i ostao ponos naše porodice... 
Sa Arčijem su se družili i stariji i mladji i uvijek je bio nasmijan i raspoložen za šalu ,i nalazio slobodnog vremena za društvo ,naročito za one koji su se interesovali za sport.
Iako sam bio mnogo mladji od Arčija, ljetno druženje i odlasci na rijeku Lim sa njim ,kao da je bilo rezervisano samo za mene i za mog susjeda Jusufa, s kojim sam bio bliska generacija .Jusuf Ljuca je bio bliži rod sa Arčijem. 
Jusuf je od Arčija dobio i nadimak "Kaški". 
Sjećam se da smo, Kaški i ja , cijelo ljeto bili uz Arčija, pa smo u tome često i pretjerivali.Arči nas je jako volio i nije nam zamjerao zbog toga.
Kada bi Arči rekao da nas vodi na "rafting" niz rijeku Lim , to je značilo da će mo se sa dušekom za vodu na naduvavanje , spustiti od Malog polja do Sinjavca, niz najljepše i najatraktivnije dijelove rijeke .Radosti ne bi bilo kraja.
Nekoliko kilometara uzvodno. od glavnog čaršijskog kupališta Sinjavac, u prigradskom naselju Rakonje ,na lijevoj strani,nalazilo se takodje prelijepo kupaliste Malo Polje,naše startno mjesto rafting avanture.
Stariji čaršinlije su ovdje često dolazili ,govoreci da je na Malom polju veoma mirno za odmor,sunčanje i kupanje,da ima lijep okoliš pun zelenila sa vodom čistom za kupanje ,da bi se mogla i piti. 

Iz Gornje mahale ,obično bi smo odlazili rano,prolazeći, pored Gušmirske dzamije do kuće Tomića, koja se nalazi na jednom uzvišenju iznad rijeke Lim ,odakle se pruža prelijep pogled na poznato čršijsko kupalište Sinjavac.
Zadrzali bi smo se neko vrijeme na obali, i uživali posmatrajući djecu koja su već razdragano skakala,trčkarala, dok su stariji užurbano tražili sto bolje mjesto za sunčanje i odmor. 
No ipak ,pogled bi mi se najviše zadržavao na bukovima rijeke, velikim kamenim gromadama i betonskimim blokovima, ostacima temelja nekadašnjeg starog mosta,koji su prkosno izvirivali iz vode,blistajući na jutarnjem suncu... Spuštajući se dušekom ,od Malog polja do Sinjavca,morali smo proći i izmedju ovih betonskih blokova,prolaskom preko ramena valova,kako bi stigli do našeg krajnjeg odredišta,Sinjavac... gledajući velike valove kako se lome o stijenje i betonske blokove,osjetio bih katkad kako trnci prolaze mojim tijelom,no želja je bila toliko snažna da bi nadvladala strah.Jaka želja da se bude odrastao i hrabar.Zelja za novim iskustvima i izazovima.Svaka od ovih naših rafting avantura,kroz riječne brzake,majstorskim upravljanjem, vodiča Arčija, započinjala je i završavala uspješno na Sinjavcu.
Arčijev dolazak na Sinjavac , za djecu je uvijek bio zanimljiv.Izuzetno visok, ponosnog držanja, privlačio je svojom atletskom gradjom njihovu pažnju... 
Dok sam ja uživao u prlijepom pogledu na kupalište Sinjavac,Kaški je ,prepoznavši svoje drugove na kupalištu ,mahao rukom trudeći se da ga primijete.

"Šta je "trovači" ,šta ste se umirili...?" Upita Arči , a zatim nam dade do znanja da moramo krenuti, onako šeretski,na svoj način: "Come on guys, let's go !" 
Ovaj ,više ekološki termin "trovač", Arči je često upotrebljavao ,dijeleći u šali svojim najblizim drugovima komplimente,momcima koji su imali najviše uspjeha kod djevojaka.
Malo neobično,ali je to bio njegov način,njegov stil po kojem je bio repoznatljiv i cijenjen u društvu.Dobijali smo od Arčija i mi često ovaj epitet,u šali naravno, Radovali smo se ,iako smo bili djeca i nije baš izgledalo da smo neki "trovači" 
Krenusmo spuštajući se niz strmi puteljak koji je vodio kroz bašče i voćnjake, slabo nastanjenog mjesta , koji se zvao "klanac"
Bilo je tu samo nekoliko manjih,veoma starih kuća.U jednoj staroj prizemnoj kućici ,sa jednim sobičkom, živio je Babica,   siromašni starac sa sijedom bradom. Imao je on u svojoj bašči dva velika stabla, bijelog i crnog duda, 
sa slatkim i ukusnim bobičastim plodovima.Nekada je, ovaj sijedi nemoćni starac , bio strastveni ribolovac,vrsni poznavalac ribljeg svijeta i veliki zaljubljenik u rijeku Lim. Specijalnost mu je bila "mušičarenje",pa je svakom dobronamjernom prolazniku,ribolovcu,koji je želio nešto saznati o ribolovu i rijci Lim, pomagao sa puno strpljenja i volje.Od njega se još puno toga moglo naučiti.
Nakon kraćeg zadržavanja i muhabeta, kao i obično ,namještajuci svoj stari izblijedjeli saruk,dhtavom otanjelom rukom,Babica bi blagosiljao i upozoravao :"Allahu na amanet...vallahi,Lim ko Lim,nekad tih a nekad plahovit ,nekad mehlem a nekad rana..." Poselamismo se sa Babicom i nas troje krenusmo dalje ... 
Za nekih petnaestak minuta , našli smo se na samoj obali Lima,na mjestu koje se zvalo "Prštavac".U zraku se osjećao ugodan miris tek pokošene trave i svježina jutarnjeg zraka. 
Bilo je tiho i mirno jutro , tek cvrkut ptica i poneki veseli djecji glas sa kupališta,dopirao je do nas..Sa ovog mjesta,na lijevoj strani već smo mogli vidjeti Malo polje i kupalište , mjesto odakle započinje naša avantura niz rijeku,naš rafting ,sa kojim će mo na atraktivan i neobičan način doživjeti ljepotu naše rijeke Lim...
Prštavac je zapravo bio jedn veliki šljivik u naselju Rakonje.U ono vrijeme, i ovo naselje je isto tako bilo slabo naseljeno i svuda okolo bile su livade, pašnjaci i njive, sve do magistralnog puta. Da bi smo stigli do mjesta na kojem se nalazi puteljak , koji se spušta do Malog polja kroz gusto raznovrsno rastinje, morali smo prijeći kroz ovaj šljivik ....
Prštavac je mjesto na kojem su se pravili teferičii i zajednički obiteljski izleti.Bilo je ovo prelijepo mjesto za zabavu , kako djece tako i odraslih.Teferiči su bili puni radosti i ljubavi druženje sa svojim rodjacima,susjedima, prijateljima i znancima.

No ipak, jedan veliki teferič, koji je obično održavan 2. avgusta na Aliđun,ostaće trajno urezan u mom sjećanju.
Bio sam jako mali ,kada je majka dovela mene i moju sestru Hajriju na ovaj teferič , na kojem se još od ranih jutarnjih časova počeo okupljati narod .Bilo je lijepo vidjeti tolike okupljene, a među njima jako puno djece i mladih.Ubrzo smo našli naše rodjake i sudsjede te smo se i mi pridružili . 
Veselje je uveliko bilo počelo.
Osim u muzici, pjesmi i igri uživalo se u raznim jelima i pićima,a jedna je od glavnih atrakcija ovog teferiča je bio harmonikaš Kujo Šemović i
i Dzemo sa bubnjem(tapan) koji je nosio na ramenu... 
Nekoliko djevojčica,iz naseg sokaka, među kojima je bila moja sestra Hajrija, Suljine dvije šćeri, Amra i Bela,te Sabina,Rabija i Fadila, negdje oko podneva otišle su na kupalište Malo polje. 
Oblaci su se počeli navlačiti, ali niko nije obraćao pažnju i nisu nikome kvarili raspoloženje.
Stariji su uživali uz čašicu domaće rakije , mezetluke i lijepu pjesmu. 
Mi dječaci uživali smo jureći za loptom, trčali sa jednog kraja livade na drugi.
Znatiželjno bi smo odlazili do bistrog hladnog potoka,obraslog gustim zelenim rastinjem, čije su isprepletane grane visjele iznad vode. 
Pokraj potoka je obično ostavljana hrana i piće ,koja je bila dobro zaklonjena od sunca, gustim zelinilom i stablima.
Bilo je tu raznih šerpi, lonaca ,tepsija, sa raznovrsnom hranom , pokrivennih lijepim mahramama .Ipak,jedna tepsija u kojoj se nalazio patišpanj i hurmašice, privlačila je našu pažnju najviše. 
A kad saznadoh da je ove lijepe ,mirisne kolače, donijela teta Ševala,ja se više nijesam odvajao od njenog sina Farka. Pozivao sam ga da se igramo,no njemu nije bilo ni do čega.Molio sam ga da ide sa mnom, da mu pokažem mjesto gdje sam napravio malu katafu , za jedno malo žuto psetance, koje sam našao pokraj Lima . Meškoljio se lijeno i gotovo plačnim glasom je molio majku da ga vodi kući. Sjedio sam još neko vrijeme pored njega,pa ustadoh nevoljno i podjoh da se pridružim djeci, koja su se okupljala oko harmonikaša Kuja i bubnjara Dzeme.
Najednom ,ugledah nekoliko djevojčica, koje su dolazile iz pravca kupališta ,trčeći i mašući rukama, vriskale su iz sveg glasa: 
"Ljudiii...udavila se Bela!"
Zastadoh kao ukopan a oči mi se napuniše suzama.
Odjednom sve utihnu ,i muzika i pjesma i razdragani dječji glasići...
osjetih majkinu ruku na ramenu i prve kapi kiše...


Hajrudin Lule Mekić

DZANARIKE

Dugo sam stajao kraj prozora tog avgustovskog jutra, gledao i slušao kako kiša pada.
Moja sestra Zineta je pomagala majki da na velikoj drvenoj sofri razvije jufke za pitu.

Nadu da će kiša prestati i da će majka ispuniti obećanje, te me " čim kiša prestane"
uputiti kod Muslije, već sam bio i izgubio. Činilo mi se da je samo  jedna mala šćućurena ptica
ispod strehe na bunaru u našoj avliji bila tužnija od mene. Suze više nisam mogao zadržati.
Oh, šta bih samo dao da sam se u tom trenutku mogao naći izvan kuće.
Okretao sam glavu i krajičkom oka pogledivao čas u majku čas u Zinetu, prikrivajući uplakano lice.
Naša šarena mačka mi se vrtjela oko nogu, umiljavala i pozivala na igru.
Meni nije bilo ni do čega, ležao sam sam bezvoljno na šiltetim i na kraju i zaspao.

Još onomad, kad sam išao kod Turka i Muslije i nosio im za vitrove, kanio sam se
da im ispričam "nešto veoma važno" i da im otkrijem moju veliku i dobro čuvanu tajnu.
Strah da će za tu priču čuti moji babo i majka i da će mi se ljutiti sto"svašta pričam
okolo" bi nadvladao, pa bi tako i moja tajna i dalje ostala sačuvana.
Jednom, dok smo se mi djeca igrali ispod Hadzaginog oraha, prisluškivali smo
razgovor starijih i čuli kako: " ... u ove stare kuće Mušovića a i u druge stare kuće
u našoj mahali, u duvarovima ima sakrivenih dukata..." A ti dukati bi trebali biti tako žuti i  sjajni
da se mogu i u mraku vidjeti.
Mi djeca nismo puno znali o dukatima, ali su nam ovakve priče bile jako zanimljive.
Dugo vremena bi provodili igrajući se po tamnim memljivim izbama starih kuća u našoj mahali,
i potajno se nadali da ćemo i mi ,u tom mraku ,ugledati  "sjaj  žutih dukata".
Bilo je nečeg tajanstvenog i u pričama i u tim neobično lijepim starim kućama u našoj Gornjoj mahali,
bila je to velika inspiracija za naše dječačke snove.
Kao dijete često sam odlazio kod Turka i Muslije, iako nismo bili u srodstvu.Puno toga sam naučio od ovih divnih ljudi. Svaki moj odlazak kod njih bio je prilika da saznam nešto novo.  
Uvijek mi  je pažnju privlačio mali dolap (otvor u zidu) u kojem su se nalazile prazne ladice  kutija od  šibica, (unutrašnji dio kutija od šibica bez palidrvaca)  koje  su bile,  ivicom  jedne strane,  umjetnute jedna u drugu  formirajući oblik točka.
Ladice su bile iste veličine ali  su se razlikovale po boji ,koje su ovom "točku" davale neobično lijep  izgled.Neke ladice su bile toplih nijansi boje meda  i boje drveta do blago ružičastih nijansi ,dok su neke u nijansama braon boje ,od svijetle do tamne ,bile gotovo crne. 
Nisam mogao savladati znatiželju, pa sam jedne prilike upitao Turka,
za šta služe sve ove prazne ladice od šibica,ovako lijepo složene u obliku točka.
"Moj Hajro,to je moj točak života...svaka od ovih ladica  označava po jednu godinu... "
Uzimao bih ovaj "točak"  pa bih ,radoznalo  brojao ladice,sjedeći kraj njega na metalnom krevetu ..
Bili su to ljudi rijetko vidjene ljudskosti, poštenja, topline i ljubavi. Iako su živjeli sami i u
siromaštvu, osjećao sam kao dijete njihovu beskrajno veliku toplinu i ljubav.
Uvijek se rado sjetim ovih dragih likova iz mog djetinjstva,
Još se sjećam, koliko sam samo puta bezuspješno pokušavao da nacrtam Muslijin lik.
Koliko sam puta, kada bi Muslija navraćao kod nas, rukom dodirivao njegove bore na licu,
pokušavajući da u njima otkrijem tajnu, dodirivao njegovu bradu i njegov saruk,
nadajući se da ću tako bolje zapamtiti i nacrtati njegov lik. Majka me je zbog toga često
prekorijevala i opominjala , govoreći mi da mojim ponašanjem ne dam čovjeku "s mirom da sjedi" .
Sjećam se i njegovog beskrajnog strpljenja i odobravanja za moje ponašanje,
još uvijek osjećam njegove tople oči, njegov osmjeh, znam svaku boru na njegovom licu...
Iz sna me probudi majkin glas:
-Kiša je prestala da pada - reče, milujući me po glavi .
-Hoćeš li kod Muslije?
Trgao sam se iz sna . Naravno, nije me trebala dva puta pitati! Skocčih na noge
i odjurih do vrata da obujem moje nove gumene čizme, koje sam tek prije neki dan dobio od baba.
Odgurnuh moju dosadnu šarenu mačku koja nikako nije htjela da me ostavi na miru.
Uzeh na brzinu papirnu kesu u koju je majka već bila stavila nešto za Turka i Musliju.
Otvorih drvena avlijska vrata i istrčah na ulicu.
Na ulici je već bilo puno djece koja su veselo trčala prema zabavištu i vikala
-Dolazi nam Paula, vidjeli smo kamione!
Paula je bila jedna starija bogata švabica, koja je živjela sa Mladenom.
Oni su imali svoj pokretni zabavni park .Oboje su bili neizmjerno vesele i prijatne naravi.
Dolazak Paule i Mladena za nas djecu je značio dolazak ringišpila, glavne atrakcije u gradu
i glavno okupljalište mladih. U večernjim satima počinjala bi "predstava"! Cika i galama,
okretanje ringišpila, svjetla i zvukovi raznih automata za igru i zabavu su nas neodoljivo privlačili.
Pronalazili bismo hiljadu načina da se zabavimo.
A za one starije, koji su bili željni zabave do kasno u noć, dolazak ringišpila u naš grad
je imao drugačije značenje. Slušanje muzike sa dzuboksa, nova poznanstva, prve poljupce krišom u mraku,...
Prolazeći kraj zabavišta, stidljivo sam pogledivao u veliko stablo prepuno zrelih
crvenih dzanarika u voćnjaku Karličića. Podsjećalo me na krađu voća, ili kako smo mi to
nazivali "upadanje" , a to je bio i naš najveći grijeh.
Sjećam se kada bi smo išli da "upadamo u jabuke i kruške" kod Jonuza Dervovića,
koji je imao najljepšu bašču i voćnjak u gradu. Crkavali bi smo od straha, iako nas on nikada
nije kažnjavao zbog toga. Mnogo veći strah je bio da naši roditelji ne saznaju.

Ali krađa dzanarika ostala mi je u posebnom sjećanju.
Baba Fimine dzanarike u velikom lijepom voćnjaku Karličića su bile nešto posebno.
Ne samo zreli slatki plodovi, već i behar sa dzanarike koji bi u proljeće svojom bjelinom
ispunjavao svaki kutak naše mahale, poput snijega bijelog . Čini mi se da je ovo stablo
baba Fimine dzanarike bilo najveće koje sam ikad u svom životu vidio,a ove crvene
dzanarike, koje smo tamo brali, bile najsladje u čaršiji .
Samo stariji i hrabriji od nas mogli su se popeti na ovo veliko stablo.
Mi manja djeca bi odraslima čuvali strazu, i za tu uslugu bi dobijali po jedan dzep dzanarika.
Preskočili bi preko taraba, čučnuli u travu i pazili na vrata staričine kuće da nas ne otkrije.
Zvizduk je bio dogovoreni"znak za opasnost".
Baba Fima je često sjedila ispod daznarike .
Ponekada bi jadnica tako dugo sjedila, da bi na kraju i zaspala,
a vješti kradljivci, koristeći ove trenutke i pored nje bi se peli na dzanariku .
Tu je, preko puta voćnjaka Karličića, bilo i naše "zabavište".
Mnogo mnogo ranije, 1905. godine kada je rukama vrijednih neimara napravljen ovaj objekat,
u ovom objektu je najprije bila smještena četvororazredna škola koja se zvala Ruždija.
Od 1925.god. je u njemu bila smještena gimnazija, a od 1958.god. ovdje je bilo tkz. "zabavište" tj. dječije obdanište.
Nakon toga ovaj objekat je dugo vremena bio prepušten propadanju,a dvorište
zabavišta korišteno samo kao "zabavni park" . Danas je tu Zavičajni muzej .
Cinilo mi se da je ovo najljepši objekat na najljepšem mjestu u gradu, u Gornjoj mahali.
Ovo dječje obdanište imalo je veliko igralište i bilo je je okruzeno lijepim borovima i lipama.
Kako su samo mirisali ti stari borovi i lipe u dugim ljetnjim noćima. Bilo je to divno mjesto
odakle smo mogli često gledati i čeznuti za slatkim crvenim dzanarikama.
U toj istoj ulici, koja se prilično strmo spuštala sve do same obale Lima,
bilo je i nekoliko kovačkih radnj od kojih je bila najpoznatija Bećkova kovačnica.
Sjećam se neoibičnih zvukova kovačkih čekića i nakovanja,
mirsa dima i vatre koju su ovi vrijedni kovači, raspirivali kožnim mijehovima.
***
Stigoh razdragan i nestrpljiv ispred Turkove i Muslijine kućice.
Probuđene škripom drvenih vrata, nekoliko uplašenih ptica
koje su spavale ispod krova, odletješe negdje preko Lima.
Meni kao djetetu nije smetala ta samotinja i duboka tišina, kao da se došlo kraj svijeta.
 U ovoj tišini ,naučh sve o ljudskoj neimaštini,patnji  i iskušenjima  ali i  o  dobroti ,dostojanstvu ,merhametu i dunjalučkoj  prolaznosti  i našoj ulozi na ovom svijetu .Da od Gospodara molimo samo ono što je hajr za nas na dunjaluku, jer na njemu živimo, i za svaki hajr na ahiretu, jer ka njemu idemo!

Sve mi je tu bilo nekako neobično lijepo. Pogotovo taj stari trošni kućerak, meni tako drag.
A kad ugledah dzanariku u vrtu, iznad trošne kućice u Klancu,
na jednom uzvišenju na obali Lima, mojoj radosti nije bilo kraja.

Od silnog roda, neke grane sa žutim plodovima su se već savile do zemlje.
Nakon kiše koja je padala tog dana, trava ispod neobičnog stabla dzanarike
bila je prekrivena sa opalim žutim plodovima.
Dzanarike bi kadkad kliznule niz strmu baštu sve do ulaznih vrata
male kućice kao da su žurile da sustignu jedna drugu.

Muslija nije mogao da ustane.Ležao je bolestan u krevetu,
tek kad sam ga selamio i kad je čuo moj glas, smogao je snage i ispružio njegovu
krhku, drhtavu ruku te me pomilova  po glavi.
- Eh, ovaj musibet, ova zaduha, hoće ašićare da mi dohaka.
- A dje je Turko ?- upitah ga, tek da započnem priču, bilo kakvu.
- Bože mili mahnit li je, ode po najvećoj kiši kod Saliha da mi potraži neki ilač.
Donosila mi je i Selima neki dan nekakve trave,
eno ima još u onoj dzezvi na tagari... malo me popusti pa opet...

U njegovom glasu osjetih umor, bol i nemoć, pa mi se učini da je bolje da mu ne
dosadjujem i da mu ovog puta ništa ne pričam o dukatima za koje sam čuo ispod Hadzaginog oraha, dok ne ozdravi.
-Adzo Muslija, hajde  ti legni, a ja odoh da uberem koju dzanariku .
Poselamih se sa njim,pa izadjoh u bašču i nabrah pune dzepove slatkih i sočnih dzanarika...

I ovog hladnog decembarskog jutra ,sjedim kraj prozora , gledam sivie oblake..
natmurnog neba i prve pahulje snijega iznad Rajne.
Čini mi se na trenutak kao da  tihi, sabahzorski vjetar sa Obrova, raznosi
tek rascvjetale latice bijelog behara dzanarike u Gornjoj mahali .
Radujem se iako znam,
da to samo moji snovi plove, kao tiha rijeka Lim

 da to moja duša sanja, cvjetnim poljem bijelim.

Hajrudin Lule Mekić

Nekoliko manje poznatih riječi:
duvar-zid
izba-ostava
saruk ili ahmedija je crveni fes,omotan slojevitim bijelim platnom
musibet-nesreća,nedaća
ašićare-očigledno,jasno,otvoreno
dohakati-dokrajčiti,razoriti
ilač-lijek
zaduha-astma
šilte ili šiljte je vunjeni jastuk,malo veći nego obični jastuci.Koristi se za sjedenje.

tagara ili tagar je široka metalna posuda  , promjera od  60-80 cm. pričvršćena na metalnim nogarama .Okruglog  je oblika sa udubljenjem u kojem se nalazi žar,

na kojem se kuha kafa ili čaj.Tagara ima dvije metalne halke na krajevima metalne zdjele koje služe za nošenje.  Može imati i  ručno radjeni , šupljikasto-rezbareni poklopac, koristeći tako za zagrijevanje i osvjetljavanje manjih  prostorija.

RUŽA MJESEČARKA

 Autor:  Hajrudin Lule Mekić

RUŽA MJESEČARKA

Svake godine na odmor sam dolazio ljeti, a ove godine sam poželio vidjeti moju staru kuću u mjesecu maju, onda kada je sve u cvatu, mirisu i sjećanju.
Škripa stare kapije, napukle od proteklog vremena, umjesto majčinog selama, dočeka me tužnom piskom baglama. Koračajući avlijom, po pomalo “očehnutoj” kaldrmi, povijajući se ispod procvjetale ruže mjesečarke, koja je već dopola bila osušena, sjetih se koliko je davno ovdje na ovom mjestu bilo smijeha i veselja.
Od kad znam za sebe najviše sam volio mjesec maj i najviše mu se radovao. Činilo mi se kao da u maju na Đurđevdan, priroda prostire veliki šareni ćilim po nepreglednim prostranstvima bjelopoljske okoline.
Koračajući nogu pred nogu, zamišljao sam da prolazim kroz majčin cvijetnjak, pun raznobojnog i raznolikog cvijeća, koje je vazda opojno mirisalo, uvlačilo se u naša srca, da ga ponesemo u svijet kao sjećanje na majku, na sokak, na bjelopoljske zore…
Malo pomilovah ružu "mjesečarku", čije je opale latice, majka svakog maja, redovno sakupljala da ih, u velikoj tegl, sa vodom i limuntozom zakiseli i okrene ka suncu, da bi te ružine latice pustile crvenu boju i ”nadošle” za šurup.
Sjećam se da je bi ona u taj šurup, tj slatku đulsiju, nalivala u mali Kur'an  tas, u koji je umakala prste da bi, učeći Kura n, lakše okretala stranice. Taj mesingani tas još uvijek čuvam kao uspomenu na majku i uvijek kad ga vidim, učini mi se da šuškaju Kur anski listovi, koje prevrću majčini prsti, šurupom namočeni…
Malo zastadoh u avliji, gledajući preko ograde na mahalu, koja je nekada bila  puna vedrog, dječjeg smijeha.  Sjećam se koliko su ljudi u njoj nekada bili opušteni, zadovoljni, skromni u svojim prohtjevima, koliko su bili sretni u svojim mnogoljudnim domovima, koiko su imali ljubavi za svoga, komšiju, musafira, znanaca…
U našoj Gornjoj mahali, iz svake se kuće iz širom otvorenih pendžera, čula se muzika sa radia i nikom nije smetala, niko se nije bunio zbog jačine glasa.
Pojavom sve većeg broja radio aparata u domaćinstvima, mnogo ljudi bi se okupili oko radia da bi čuli, tada popularnu emisiju “ Pozdravi i želje slušalaca"  koje su u to vrijeme bilo jako popularne.
Sjetih se koliko bismo čuli zanimljivih čestitki rođendana,vjenčanja,odlazaka u Armiju i još mnogo drugih neobičnih.
Kada bi na radiu, čak iz Ćukovca i Kuline, Sajo zapjevao :
“ Sevdahom sam goru okitio,
Suze lio, u njedra ih krio”,
mi smo tu pjesmu mogli čuti i slušati i u našoj mahali.
U našoj čaršiji smo imali razglasnu stanicu u kojoj  je radio, naš komšija Šabo Mulabegović,
Na nekoliko mjesta u čaršiji bile su postavjene bandere sa uličnom rasvjetom i  zvučnicima,   preko kojih su emitirane,najčešće subotom kada je pazarni dan, razne poruke i obavještenja kao i narodne pjesme. I u Gornjoj mahali, nalazio se jedan ovakav zvučnik na banderi,uz samu kuću  vodoinstalatera i poznatog harmonikaša,Redža Dlakića.
Razmišljajući o mojoj mahali i kući iz kojih je sada pištala neka zlokobna tišina, zastadoh i sjedoh na jednoj rasklimanoj klupi. Posmatrajući bašču, kao da osjetih onu živost i radost blizine mojih sestara Kimete, Zinete, Aiše i Hajrije, te braće Faika, Saita i Salahudina.  Iako smo skromno živjeli, bili smo sretni i zadovoljni što nas ima toliko, što smo skupa i što uživamo veliki ugled u našoj mahali.
I tada, kao dijete, sam se radovao proljeću i lijepom vremenu, uživajući u igri i zabavi sa mojim sestrama, braćom  i drugovima. Kako sam bio u našoj porodici, ja, najmlađe dijete, veoma mažen i pažen, uživao sam u mnogim privilegijma; opraštali su mi se neki moji nestašluci, udovoljavalo mi se prvom u svemu, bio sam zabava i mjezimac cijele kuće.
Sjećam se da me  je, kao malog,  moja sestra Aiša vodila na pozorišne probe. Ona je kao, prelijepa i ljupka djevojka, nadarena lijepim glasom i umjećem da poigra, kao član Amaterskog pozorišta,  bila angažovana za predstavu “ Koštana.”
Od sestre Aiše sam iz milošte dobio nadimak “Lule” koji nosim i dan danas. Aiša me učila da glumim i  imitiram poznate, svjetske glumice: Đinu Lolobriđidu, Avu Gardner, Saritu Montieli i ostale…

Sjedeći tako zamišljen, streknuh kad, nadamnom prhnu jedna ptičica i na sokak se začuše neki glasovi. Podsjetiše me na galamu nekadašnjih pazarnih dana, kada je čaršija bila prepuna ljudi, kada se trgovalo i prodavalo sve i svašta.
Kako u to vrijeme nismo dobijali džeparac, kao ova današnja omladina, koja svoje slobodno vrijeme provodi u kafićima diskotekama i restoranima,  mi smo se najviše okupljali u gradskom parku. Uz razno druženje, šale, pjesmu i mnogo mladalačkih sadržaja, ljeti smo tu nekad ostajali i do zore.
Trčao bih ka uzavrjeloj čaršiji, gdje je, posebno subotom, bilo veoma živo. Umiješao bi se u gomilu razdraganih ljudi koji su žurili ka hotelu "Balkan", smještenom u blizini parka, u kojem su se, za imućnije ljude, uz živu muziku, održavale plesne večeri.
Kroz stakla ogromnih hotelskih prozora, podižući se na prste da što bolje osmotrimo unutrašnjost, mi, djeca smo, znatiželjno virili u svečano obučene plesače i pri tom udisali zadah duhana sa pomiješanim mirisom raznih parfema. Ljeti su se te igranke održavale u hotelskoj bašči, pa nam je bilo lakše, iz prikrajka posmatrati razdragane bračne parove kako plešu i diviti se svečanim toaletama.

Sredinom sedamdesetih godina,i naša čarsija dobi novi, moderniji izgled,pa smo i mi  došli na ideju da budemo ozbiljniji i moderniji.No ipak,onaj naš ,stari i prepoznatljiv čaršijski duh, pun života, ostao je isti.
Tu u parku u tim skupovima su se, uz prepričavanje čaršijskih haberova, jačala prijateljstva, otkrivale se tajne, tu su se mjerkale simpatije, pisale se uspomene, u sjeni nekog drveta se otimali prvi poljupci, upletali se prsti, ostavljala čežnja, uzdasi, vrijeme odmicalo brzinom šimšika…
Nekada su bile i organizovane večeri, kada smo slušali nježnu poeziju,pjesnika  Milovana Raonića- Karsona,koji je, ujedno, bio i popularni voditelj zabavno muzičkih večeri i drugih društvenih manifestacija, kao i DJ Disko kluba, tek otvorenog hotela “Sandžak”.
Tu, na Centru grada, uživali smo i u pjesmama, tada popularne muzičke grupe "Signali" ( sabranu od članova Dika, Milija, Ahmo, Rale, Baća i  drugih ) koji su nam svirali zabavnu muziku i rok do kasno u noć.
Kako smo mi mladi, tada, bili zadovoljni malim stvarima, sitne radosti su nas činile sretnim, kao što su povremeni odlasci u gradski bioskop, smještenim u zgradi preko puta parka, do Jupović sokaka, u neposrednoj blizini pekare Dike Obradovića.
U sredini iste zgrade  bila je i prodavnica  tekstila "Gradina" u kojoj su radili uposlenici, stari trgovci, Mule Muzurović, Zanja Obradović i Mina Mušović.
Na lijevoj strani zgrade,do Karahmetović sokaka i blizini kuća Kljajevića i Novakovića, bile su Štamparija i Knjizara, koji su nekada bili u vlasništvu trgovca Mula Muzurovića.
Sjećam se koliko ja tada bila popularna, lijepo opremljena  kafana “ Orijent”, vlasništvo Tula Burdžovića, sa posebno lijepom ljetnjom baščom, gdje je bio montiran i prvi Juke Box, sa velikim izborom domaće i strane muzike. Ubacivanjem kovanica, odabirali smo željenu muziku i uz, tada, popularne cigarete “Camel”,  slušali prekrasne melodije i sa zadovoljstvom, uživali.
Posle nekog vremena, smo počeli kupovat gramofonske ploče i kod svojih kuća, na organizovanim žurkama ih slušali, uz tu muziku plesali.
Oponašajući svjetske zvjezde roken rola, Elvisa Prislija i grupu “ Bitlsi”, počeli smo, poput njih, puštat kose, nositi u džepu obavezan češalj i ogledalce sa slikom neke žene ili glumice na poleđini, mirisat se parfemom “ Pino Silvestre”.    
Tada, iako se živjelo skromno, ali je sve imalo neku vrijednost, neki poseban značaj, svemu smo se radovali, svemi znali “ kimet”.

I ja, tu na ovoj klupi, gledajući majčinu ružu mjesečarku, uz sjećanje okusa onog njenog neodoljivog šurupa, razblaženog ledenom bunarskom vodom,  zavrtjeh točak prošlog vremena.
Rodjendani   meni nikad nisu bili nešto posebno, i nisam im pridavao posebni značaj.
Kako sam rođen u maju, pet dana pred Titin rođendan i praznik Dan Mladosti, kojeg smo svake godine obilježavali svečano, noseći štafete, sjetih se, kolko sam ja, od svoje petneste godine želio da nekako svoj rođendan uklopim u taj Titin.
Oduševljavalo me koliko je svečan bio taj dvadesetpeti maj, kada se širom Jugoslavije od mjesta do mjesta nosila štafeta, da bi se kao kao simbol snage mladih, uručila drugu Titi.
Iako nikada nisam bio clan Komunističke Partije, niti sam ikada želio da budem, za svaki praznik, Dan Mladosti, zanosio sam se da je tada i moj rođendan i zato sam se u pripremama puno angažovao. Trudio sam se da taj dan bude svečan, da se osjećam važnim i da ta moja rođendanska radost potraje i narednih dana…
Godine se nanizaše, svečani rođendani protutnjaše, vrijeme izbrisa Dan Mladosti, čaršija obuče neko novo, malo drugačije i meni nepoznato ruho, iz naše avlije u svijet na razne strane, poput lastavica na Jug, prhnuše Faik, Hajrija, Sait, Kimeta, Aiša, Salahudin, Zineta i ja…
Povremeno se vratimo, kao ono lastavice poslije zime, da Fatihu izučimo na majčinom i očevom mezaru, gdje smo ih zajedno ostavili da nas malo popričekaju, da ponekad u kratkim susretima jedno drugo ovdje na ovom mjestu zagrlimo, ne znajući da li će nam to možda biti zadnje viđenje…
A čaršija, osta da” priča” o vaktu i zemanu, kada se ponosila ljudskim terbijetom, da sad trpi hod nekih drugih ljudi sa čudnim adetima, koji je nekada malo ukaljaše i zacrveniše…
Ustajući, osjetih, kad mi sa stare dunje opade behar, zaustavi mi se na kosi, a izlazeči iz avlije, kao da začuh ružicu mjesečarku kako progovori majčinim šapatom:
“E, moj Hajrudine,svud je lijepo, sjajno,bogato, al svoj prag najljepši, rod svoj najtopliji, svoj zavičaj blistaviji, raskošniji, mnogo vrjedniji od Misira…

                                           

                                  
                                   Posljednja Titova slika, koju sam nacrtao
                                 na samoljepljivoj PVC foliji dimenzije: 300X200 cm.