PRŠTAVAC

Kad je, početkom šezdesetih godina, Murat Mušović otišao za Englesku a zatim nakon nekoliko mjeseci iz Engleske za Australiju ,niko u čaršiji nije mogao da vjeruje.
Svima je bilo jako žao,a posebno njegovim najboljim drugovima. Njegov odlazak ostavio je veliku prazninu u čaršiji . Bio je čovek koji kao da je nekom igrom sudbine bio predodredjen da zivi u inostranstvu. Jednostavno, njegov avanturistički duh nije mu davao mira.

Murat je bio moj prvi komšija.Imao je interesantan nadimak "Arči" koji je dobio po poznatom Archie Moore ,bokseru koji je imao jednu od najdužih karijera u boksu.
Murat je bio vrlo intiligentan i komunikativan .Bio je visok i jako lijepo gradjen mladić, druželjubiv ali i avanturista u duši .Imao je interesantnu facu i bio je vrlo interesantan tip,moglo bi se reći, za ono vrijeme prava rijetkost. Govorio je perfektno engleski jezik, sa savršenim akcentom,često je govorio bosanski jezik sa engleskim akcentom, ubacujući engleske riječi kao da ne može da se sjeti adekvatne bosanske zamjene. U to vrijeme ,u našoj čaršiji ,bilo je još mnogo atletski građenih momaka,medju kojima je bio i moj brat Sait .
Arči i Sait su se često druzili, praveći ručno sportske rekvizite,kao što su bokserske rukavice i vreće za trening ,vratila i različite vrste tegova. Sait i Arči su često sparingovali jedan drugom u avliji. No ipak, Saita je više privlačila knjiga i škola,pa je mnogo više provodio vremena učeci.Sait je bio i ostao ponos naše porodice... 
Sa Arčijem su se družili i stariji i mladji i uvijek je bio nasmijan i raspoložen za šalu ,i nalazio slobodnog vremena za društvo ,naročito za one koji su se interesovali za sport.
Iako sam bio mnogo mladji od Arčija, ljetno druženje i odlasci na rijeku Lim sa njim ,kao da je bilo rezervisano samo za mene i za mog susjeda Jusufa, s kojim sam bio bliska generacija .Jusuf Ljuca je bio bliži rod sa Arčijem. 
Jusuf je od Arčija dobio i nadimak "Kaški". 
Sjećam se da smo, Kaški i ja , cijelo ljeto bili uz Arčija, pa smo u tome često i pretjerivali.Arči nas je jako volio i nije nam zamjerao zbog toga.
Kada bi Arči rekao da nas vodi na "rafting" niz rijeku Lim , to je značilo da će mo se sa dušekom za vodu na naduvavanje , spustiti od Malog polja do Sinjavca, niz najljepše i najatraktivnije dijelove rijeke .Radosti ne bi bilo kraja.
Nekoliko kilometara uzvodno. od glavnog čaršijskog kupališta Sinjavac, u prigradskom naselju Rakonje ,na lijevoj strani,nalazilo se takodje prelijepo kupaliste Malo Polje,naše startno mjesto rafting avanture.
Stariji čaršinlije su ovdje često dolazili ,govoreci da je na Malom polju veoma mirno za odmor,sunčanje i kupanje,da ima lijep okoliš pun zelenila sa vodom čistom za kupanje ,da bi se mogla i piti. 

Iz Gornje mahale ,obično bi smo odlazili rano,prolazeći, pored Gušmirske dzamije do kuće Tomića, koja se nalazi na jednom uzvišenju iznad rijeke Lim ,odakle se pruža prelijep pogled na poznato čršijsko kupalište Sinjavac.
Zadrzali bi smo se neko vrijeme na obali, i uživali posmatrajući djecu koja su već razdragano skakala,trčkarala, dok su stariji užurbano tražili sto bolje mjesto za sunčanje i odmor. 
No ipak ,pogled bi mi se najviše zadržavao na bukovima rijeke, velikim kamenim gromadama i betonskimim blokovima, ostacima temelja nekadašnjeg starog mosta,koji su prkosno izvirivali iz vode,blistajući na jutarnjem suncu... Spuštajući se dušekom ,od Malog polja do Sinjavca,morali smo proći i izmedju ovih betonskih blokova,prolaskom preko ramena valova,kako bi stigli do našeg krajnjeg odredišta,Sinjavac... gledajući velike valove kako se lome o stijenje i betonske blokove,osjetio bih katkad kako trnci prolaze mojim tijelom,no želja je bila toliko snažna da bi nadvladala strah.Jaka želja da se bude odrastao i hrabar.Zelja za novim iskustvima i izazovima.Svaka od ovih naših rafting avantura,kroz riječne brzake,majstorskim upravljanjem, vodiča Arčija, započinjala je i završavala uspješno na Sinjavcu.
Arčijev dolazak na Sinjavac , za djecu je uvijek bio zanimljiv.Izuzetno visok, ponosnog držanja, privlačio je svojom atletskom gradjom njihovu pažnju... 
Dok sam ja uživao u prlijepom pogledu na kupalište Sinjavac,Kaški je ,prepoznavši svoje drugove na kupalištu ,mahao rukom trudeći se da ga primijete.

"Šta je "trovači" ,šta ste se umirili...?" Upita Arči , a zatim nam dade do znanja da moramo krenuti, onako šeretski,na svoj način: "Come on guys, let's go !" 
Ovaj ,više ekološki termin "trovač", Arči je često upotrebljavao ,dijeleći u šali svojim najblizim drugovima komplimente,momcima koji su imali najviše uspjeha kod djevojaka.
Malo neobično,ali je to bio njegov način,njegov stil po kojem je bio repoznatljiv i cijenjen u društvu.Dobijali smo od Arčija i mi često ovaj epitet,u šali naravno, Radovali smo se ,iako smo bili djeca i nije baš izgledalo da smo neki "trovači" 
Krenusmo spuštajući se niz strmi puteljak koji je vodio kroz bašče i voćnjake, slabo nastanjenog mjesta , koji se zvao "klanac"
Bilo je tu samo nekoliko manjih,veoma starih kuća.U jednoj staroj prizemnoj kućici ,sa jednim sobičkom, živio je Babica,   siromašni starac sa sijedom bradom. Imao je on u svojoj bašči dva velika stabla, bijelog i crnog duda, 
sa slatkim i ukusnim bobičastim plodovima.Nekada je, ovaj sijedi nemoćni starac , bio strastveni ribolovac,vrsni poznavalac ribljeg svijeta i veliki zaljubljenik u rijeku Lim. Specijalnost mu je bila "mušičarenje",pa je svakom dobronamjernom prolazniku,ribolovcu,koji je želio nešto saznati o ribolovu i rijci Lim, pomagao sa puno strpljenja i volje.Od njega se još puno toga moglo naučiti.
Nakon kraćeg zadržavanja i muhabeta, kao i obično ,namještajuci svoj stari izblijedjeli saruk,dhtavom otanjelom rukom,Babica bi blagosiljao i upozoravao :"Allahu na amanet...vallahi,Lim ko Lim,nekad tih a nekad plahovit ,nekad mehlem a nekad rana..." Poselamismo se sa Babicom i nas troje krenusmo dalje ... 
Za nekih petnaestak minuta , našli smo se na samoj obali Lima,na mjestu koje se zvalo "Prštavac".U zraku se osjećao ugodan miris tek pokošene trave i svježina jutarnjeg zraka. 
Bilo je tiho i mirno jutro , tek cvrkut ptica i poneki veseli djecji glas sa kupališta,dopirao je do nas..Sa ovog mjesta,na lijevoj strani već smo mogli vidjeti Malo polje i kupalište , mjesto odakle započinje naša avantura niz rijeku,naš rafting ,sa kojim će mo na atraktivan i neobičan način doživjeti ljepotu naše rijeke Lim...
Prštavac je zapravo bio jedn veliki šljivik u naselju Rakonje.U ono vrijeme, i ovo naselje je isto tako bilo slabo naseljeno i svuda okolo bile su livade, pašnjaci i njive, sve do magistralnog puta. Da bi smo stigli do mjesta na kojem se nalazi puteljak , koji se spušta do Malog polja kroz gusto raznovrsno rastinje, morali smo prijeći kroz ovaj šljivik ....
Prštavac je mjesto na kojem su se pravili teferičii i zajednički obiteljski izleti.Bilo je ovo prelijepo mjesto za zabavu , kako djece tako i odraslih.Teferiči su bili puni radosti i ljubavi druženje sa svojim rodjacima,susjedima, prijateljima i znancima.

No ipak, jedan veliki teferič, koji je obično održavan 2. avgusta na Aliđun,ostaće trajno urezan u mom sjećanju.
Bio sam jako mali ,kada je majka dovela mene i moju sestru Hajriju na ovaj teferič , na kojem se još od ranih jutarnjih časova počeo okupljati narod .Bilo je lijepo vidjeti tolike okupljene, a među njima jako puno djece i mladih.Ubrzo smo našli naše rodjake i sudsjede te smo se i mi pridružili . 
Veselje je uveliko bilo počelo.
Osim u muzici, pjesmi i igri uživalo se u raznim jelima i pićima,a jedna je od glavnih atrakcija ovog teferiča je bio harmonikaš Kujo Šemović i
i Dzemo sa bubnjem(tapan) koji je nosio na ramenu... 
Nekoliko djevojčica,iz naseg sokaka, među kojima je bila moja sestra Hajrija, Suljine dvije šćeri, Amra i Bela,te Sabina,Rabija i Fadila, negdje oko podneva otišle su na kupalište Malo polje. 
Oblaci su se počeli navlačiti, ali niko nije obraćao pažnju i nisu nikome kvarili raspoloženje.
Stariji su uživali uz čašicu domaće rakije , mezetluke i lijepu pjesmu. 
Mi dječaci uživali smo jureći za loptom, trčali sa jednog kraja livade na drugi.
Znatiželjno bi smo odlazili do bistrog hladnog potoka,obraslog gustim zelenim rastinjem, čije su isprepletane grane visjele iznad vode. 
Pokraj potoka je obično ostavljana hrana i piće ,koja je bila dobro zaklonjena od sunca, gustim zelinilom i stablima.
Bilo je tu raznih šerpi, lonaca ,tepsija, sa raznovrsnom hranom , pokrivennih lijepim mahramama .Ipak,jedna tepsija u kojoj se nalazio patišpanj i hurmašice, privlačila je našu pažnju najviše. 
A kad saznadoh da je ove lijepe ,mirisne kolače, donijela teta Ševala,ja se više nijesam odvajao od njenog sina Farka. Pozivao sam ga da se igramo,no njemu nije bilo ni do čega.Molio sam ga da ide sa mnom, da mu pokažem mjesto gdje sam napravio malu katafu , za jedno malo žuto psetance, koje sam našao pokraj Lima . Meškoljio se lijeno i gotovo plačnim glasom je molio majku da ga vodi kući. Sjedio sam još neko vrijeme pored njega,pa ustadoh nevoljno i podjoh da se pridružim djeci, koja su se okupljala oko harmonikaša Kuja i bubnjara Dzeme.
Najednom ,ugledah nekoliko djevojčica, koje su dolazile iz pravca kupališta ,trčeći i mašući rukama, vriskale su iz sveg glasa: 
"Ljudiii...udavila se Bela!"
Zastadoh kao ukopan a oči mi se napuniše suzama.
Odjednom sve utihnu ,i muzika i pjesma i razdragani dječji glasići...
osjetih majkinu ruku na ramenu i prve kapi kiše...


Hajrudin Lule Mekić