MARIN DVOR

  Na stanici Čengic Vila u Sarajevu, zaustavio se"garavi voz" ili popularni "ćiro", koji je dolazio iz Priboja na Limu preko Međeđe , Ustiprače i Bistrika, gotovo da sam zaplakao od radosti. Bio je to doživljaj kojeg se uvijek rado sjećam,doživljaj koji ću pamtiti cijeli život...
Iz Bijelog Polja krenuo sam autobusom do Priboja, a zatim iz Priboja vozom do Sarajeva. Priboj - Štreka, kako se inače zvala pruga uskog kolosjeka od Priboja do Sarajeva, kojom je nekada davno legendarni „ćira“ voz povezivao ova dva grada, prolazeći kroz prelijepi prirodni krajolik i doline Prače,Drine i Lima.
I sama pomisao da sam došao sam,prvi put potpuno sam u Sarajevu, u meni je izazvala neke posebno lijepe i tople osjećaje ,nešto posebno, neki nesvakidašnji osjećaj,koji je rodio u meni želju ,da mu krennem u zagrljaj.

Iako sam tada još bio 14-godisnji dječačić ,nisam se osjećao bespomoćnim,trudio sam se da budem hrabar,čvrsto odlučivši da ispunim svoj zadatak .No ipak ,noge su mi klecale dok sam nesigurnim korakom krenuo do tramvajske stanice .Imao sam, čudan osjećaj , Nisam ni slutio da ću biti ovoliko sretan,da ću osjetiti takvu radost i ushićenje...
Ušao smo u prvi tramvaj koji je vozio u pravcu Baščaršijie. Tramvaj se nečujno otisnuo od stanice, i već  nakon nekoliko minuta veselo zaplovio ravno prema Dolac Malti .
Dok je sunce još obilno zalijevalo svojim svjetlom vrhove munara ,katedrale, visoke zgrade iz doba austrougarske vladavine,promatrao sam ,zaljubljene parove koji su sretni šetali gradom, ljubili se na klupicama i uživali u predivnom poslijepodevnom jesenjem suncu .Okretao sam se zainteresirano za gotovo svakim natpisom, svakom reklamom , kulturnim spomenicima, starim zgradama sa prelijepim fasadama ...
Mnogo je ljudi bilo na ulicama.Šetali su i zastajkivali po uglovima razgledujuci izloge , sjedili pred kafanama i slastičrnama. Vozeći se dalje,za mene se  sve  tako brzo odvijalo, kao u nekom filmu.Zamišljeno sam posmatro tramvajske stanice, okretao se lijevo desno i pogledivao sa jednog prozora na drugi, jer nisam bio siguran na koju stanicu treba da izađem. Iz misli me prenu zvuk kočenja tramvaja, koji se približavao stanici Pofalići.
Na stanici je ušlo nekoliko ljudi medju kojima je bila i jedna žena.Stajala je ispred mene, iako je bilo dovoljno slobodnih mjesta za sjedenje. Držala se jednom rukom za rukohvat a u drugoj je imala tašnu .Bila je to zrela dama,ali nevjerovatno elegantna i moderna.Istog ternutka odlučih da joj se obratim:
 "Izvinite...nisam siguran na koju stanicu treba da izadjem..imam adresu..“
Osjetio sam da me obuzima lagahna trema,smiješkao sam se zbunjeno,osjećajući kako mi obrazi gore zajedno s dlanom na kojem sam drzao papirić sa adresom.Osmjehnu se i ona i vrlo tihim, ljubaznim glasom reče:
"Pokazaću ti,moramo izaći na Marin Dvoru"
Dok smo izlazili iz tramvaja na stanicu,pitala me kako se zovem, i tako je krenuo razgovor.
Stavila je ruku na moje rame i rekla :
"Ja se zovem Zulejha,stanujem ovdje u Kralja Tvrtka na "sedmici" - pokazivala mi je rukom na dugačku zgradu ,sa pralijepom fasadom,koja je bila ispred nas,a zatim nastavila:
"Poznati pjesnik, izet Kiko Sarajlićo proveo je godine svoga djetinjstva u ovoj ulici, te je to bilo iskustvo koje je oblikovalo njegov pjesnički identitet...Marija i August Braun su tvorci istorijskog,poslovno-stambenog objekta koji je obilježio kompletan dio grada.Objekat i danas nosi naziv Marijin Dvor,ali se upotrebljavaju i nazivi: Marindvor, Marin dvor.
Po ovom je objektu ime dobio cijeli dio Sarajeva, koji je prepoznatljiv po tome što se ondje nalaze građevine koje su baština iz razdoblja Austro-Ugarske..."
Pokušavao sam da je pažljivo slušam,no ipak ,za svo to vrijeme, misli su mi bile na drugoj strani.
Govorio sam sandžačkim dijalektom i u govoru koristio veliki broj sandžačkih riječi i fraza, što je teta Zulejhi bilo posebno drago.No ja sam se osjećao nelagodno jer sam sav mirisao na dim i čadj iz voza,pa je i moja bijela majica, koju sam čuvao samo za ovaj dan,bila sasvim siva...Za nekoliko minuta našli smo se u jednoj od uličica koje spajaju "Hiseta" (ulica koja ide od Marin Dvora do Skenderije) i ulicu paralelna njoj ,Vladimira Perića Valtera.
"Hajrudine, ovo je ulica koju ti tražiš..."
"Hvala ,teta Zulejha..." rekoh sav sretan, prepoznavši na jednoj zgradi ulaz koji sam tražio.
Kad sam ušao u zgradu,uzbuđeno sam ustrčao uz stepenice,i sav zadihan stao ispred vrata.Dok sam zvonio stojeći na ulaznim vratima, srce mi je ubrzano lupalo.Mira je otvorila vrata,i nekoliko sekundi me gledala zaprepašteno,kao da je vidjela duha,a zatim ,skoro da je vrisnula: "Aišaaa...dodji da vidiš ko je došao!"...
Moja sestra Aiša je stanovala kod Mire .Njih dvije bile su najbolje prijateljice. Bile su kao sestre, izlazile zajedno i družile se.Obje su upisale fakultet , pa su bile i cimerke četiri godine.

U to vrijeme,Aiša je već bila na drugoj godini fakulteta u Sarajevu .Neizmjerno sam je volio ,pa mi je njen odlazak na studije jako teško pao.Ova moja avantura je bila samo jedna jako velika želja da je vidim...Zagrlila me je plačući i držala me u zagrljaju dugo,dugo... nikad neću zaboraviti taj trenutak. Družili smo se deset dana,izlazili , šetali, pričali, smijali se i sve je bilo savršeno.I Aiša i Mira su se trudile da mi ne bude dosadno i da sto manje vremena provodim u stanu.Sjećam se da sam više puta,dok bi Aiša pripremala ručak,sa Mirom odlazio u obliznju slastičarnu ili u neku baštu restorana pored Miljacke.
Tih dana upoznao sam i Aišinog momka Safeta.Odlazili smo na Ilidžu i izletište Vrelo Bosne..Veliki broj ljudi koje sam upoznao i svu onu ljepotu koju sam vidio u ovom gradu , oduševili su me i učinili da zavolim ovaj grad toliko da sam pozelio das ostanem u njemu,u potrazi za nečim što će promijeniti moj život i učiniti ga ljepšim...Počeo sam ozbiljno razmišljati i o polaganju prijemnog ispita,koji je bio obavezan za sve učenike, koji konkurišu za prijem u srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu.
Često sam odlazio tramvajem do Drvenije ,a zatim pješice oko 50 metara do ulice "Gimnazijska" u kojoj se nalazila škola.Posmatrao bih dugo ovu prelijepu zgradu,a zatim i ulazio,kako bih razgledao što bolje unutrašnjost i divio se,razmisljajućo i o čuvenim slikarima koji su ovim hodnicima prolazili ; Ismet Mujezinovićo, Vojo Dimitrijevićo, Mica Todorovićo ...No ipak,do mog polaganja prijemnog ispita trebalo je sačekati još godinu dana,do završetka osnovne škole...
Moj boravak u Sarajevu prošao je vrlo brzo i ja sam morao da se vratim kući.
***
Nakon završenog fakulteta, Aiša se udala za Safeta, te se s njim preselila na Marijin Dvor,u jednom prelijepom komfornom stanu.
Dobili su sina Armina i ćerku Šanelu, i živjeli sretno u skladnom braku.
 ***
Onda se dogodio rat 92.g..Ja sam se nasao u Njemackoj.A negdje odmah nakon rata, iznenada i sasvim slučajno odlazim iz Njemačke za Sarajevo.........Tokom dvodnevne posjete, Imao sam jako malo slobodnog vremena, ali sam se trudio da ga što bolje iskoristitim.Želio sam da se još jednom , makar na trenutak , podsjetim na najlepše dane svog života koje sam proveo ovdje...Zbog svega šta sam vidio i doživio prvog dana mog boravka, zbog žala i nagomilane tuge ,uspijevam skupiti hrabrosti i odlazim na Mariin Dvor.
Ispred ikindije namaza ,stigao sam na tramvajskoj stanici Marin Dvor ,a zatim lagahnim hodom krenuo do zgrade u kojoj je stanovala Aiša.

Za nekoliko minuta bio sam ispred zgrade.Stajao sam na stepeništu, ispred ulaznih širom otvorenih velikih drvenih vrata.U tom momentu, kroz moju glavu proletješe slike iz proslošti sa osobama koje su meni jako mnogo značile; Kao da čujem Aišin glas: "Safete,nemoj zaboraviti uzeti iz auta Arminovu školsku tašnu ..."
Armin odjuri,veselo preskačući stepenice dok je Šanela gotovo plačnim glasom molila Safeta da je nosi na ramenu ,jer joj je ,kao i uvjek,bilo teško popeti se uz stepenice do petog sprata...Uđoh u veliki hladni haustor zgrade.Sve je bilo sablasno mračno i tiho.Jedva sam disao, dok sam se peo uz stepenice. Nakon nekoliko minuta, bio sam na petom spratu.Zvonio sam na ulaznim vratima,
a zatim sam sjeo na stepeništu ... Preplavi me čudna jeza,i osjetih bol u grudima, .Znao sam da se neće niko pojaviti i otvoriti vrata. Aiša je evakuisana iz ratnog Sarajeva ,1992.god.za Švedsku,gdje je umrla,nekoliko mjeseci kasnije .Sin i kćerka žive u inostranstvu i imaju svoje porodice.
Zaplakao sam,prisjećajući se sretnih trenutaka koje je sam provodio sa njima...Slike su se smjenjivale pred očima i sećanja na razne doživljaje iz prošlosti, kao u nekom starom filmu; rodjenje mog sina 1990.god ...a zatim i posljednji zajednički doček Nove 1991.god...trenutke ,koji su moj život učinili ljepšim, kojim sam se oduvijek ponosio,zbog kojih sam beskrajno volio ovaj grad.
Sjedio sam još neko vrijeme,na stepeništu ispred vrata,pa zatim ustadoh.
Silazeći niz stepenice,nakon nekoliko koraka, začuh ikindijski ezan koji razli svoj zov sa munare Šejh Magribije.Glas mujezina je odzvanjao Marin Dvorom,pozivajući na namaz,pozivajući na spas...Zastadoh i proučih:  "Ezan-Aziz Allah, Dzelle Dzelaluhu", pa se primakoh, do velikog prozora na haustoru, koji gleda na drugu stranu prema džamiji. Gledajući vitki minaret dzamije Magribije uperen u nebo, osjetih neko olakšanje u mojim grudima,oči zaiskriše novim sjajem.Osjetih da više nisam sam...Sjetih se riječi moje majke: "Uzvišeni Allah je stvorio život isto kao što je stvorio i smrt. On kaže: "Onaj Koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati" ( Sura El-Mulk, ajet 2.) Smrt i život su samo dva Allahova stvorenja. On njima raspolaže, a naša ih tijela koriste. Onaj Koji ih je stvorio ima pravo odlučiti kad će se javiti i kad će ih nestati. On odlu čuje kad ce neko živjeti, a kad umrijeti."...
Izašao sam iz zgrade i krenuo niz ulicu prema tramvajskoj stanici. Nakon nekoliko koraka, iznenada primijetih ,kako jedna starica, gotovo slijepa i slabo pokretna, pridržavajući se štapom, pokušava prijeći ulicu.Prišao sam joj polako, pružio ruku i pomogao joj da predje na driugu stranu ulice...
" A koji si ti ?“,upita me...“ Ovdje..." reče starica,tihim, skoro nečujnim glasom, pokazujući štapom ulaz na zgradi sa brojem sedam...
Broj sedam....Marin Dvor...Teta Zulejha..?Nakon četrdeset godina ,nalazio sam se u Sarajevu opet sam  ,sad već stariji ,ali tim više ranjiv ,da  od Sarajeva i Marin Dvora nije ostalo ništa sem oronule  arhitekture,bez mnostva mojih poznanika,rodbine, koji su sad razasuti širom svijeta-na Dunjaluku ili na Ahiretu....Samo ja i teta Zulejha,na Marin Dvoru u Sarajevu.

PRŠTAVAC

Kad je, početkom šezdesetih godina, Murat Mušović otišao za Englesku a zatim nakon nekoliko mjeseci iz Engleske za Australiju ,niko u čaršiji nije mogao da vjeruje.
Svima je bilo jako žao,a posebno njegovim najboljim drugovima. Njegov odlazak ostavio je veliku prazninu u čaršiji . Bio je čovek koji kao da je nekom igrom sudbine bio predodredjen da zivi u inostranstvu. Jednostavno, njegov avanturistički duh nije mu davao mira.

Murat je bio moj prvi komšija.Imao je interesantan nadimak "Arči" koji je dobio po poznatom Archie Moore ,bokseru koji je imao jednu od najdužih karijera u boksu.
Murat je bio vrlo intiligentan i komunikativan .Bio je visok i jako lijepo gradjen mladić, druželjubiv ali i avanturista u duši .Imao je interesantnu facu i bio je vrlo interesantan tip,moglo bi se reći, za ono vrijeme prava rijetkost. Govorio je perfektno engleski jezik, sa savršenim akcentom,često je govorio bosanski jezik sa engleskim akcentom, ubacujući engleske riječi kao da ne može da se sjeti adekvatne bosanske zamjene. U to vrijeme ,u našoj čaršiji ,bilo je još mnogo atletski građenih momaka,medju kojima je bio i moj brat Sait .
Arči i Sait su se često druzili, praveći ručno sportske rekvizite,kao što su bokserske rukavice i vreće za trening ,vratila i različite vrste tegova. Sait i Arči su često sparingovali jedan drugom u avliji. No ipak, Saita je više privlačila knjiga i škola,pa je mnogo više provodio vremena učeci.Sait je bio i ostao ponos naše porodice... 
Sa Arčijem su se družili i stariji i mladji i uvijek je bio nasmijan i raspoložen za šalu ,i nalazio slobodnog vremena za društvo ,naročito za one koji su se interesovali za sport.
Iako sam bio mnogo mladji od Arčija, ljetno druženje i odlasci na rijeku Lim sa njim ,kao da je bilo rezervisano samo za mene i za mog susjeda Jusufa, s kojim sam bio bliska generacija .Jusuf Ljuca je bio bliži rod sa Arčijem. 
Jusuf je od Arčija dobio i nadimak "Kaški". 
Sjećam se da smo, Kaški i ja , cijelo ljeto bili uz Arčija, pa smo u tome često i pretjerivali.Arči nas je jako volio i nije nam zamjerao zbog toga.
Kada bi Arči rekao da nas vodi na "rafting" niz rijeku Lim , to je značilo da će mo se sa dušekom za vodu na naduvavanje , spustiti od Malog polja do Sinjavca, niz najljepše i najatraktivnije dijelove rijeke .Radosti ne bi bilo kraja.
Nekoliko kilometara uzvodno. od glavnog čaršijskog kupališta Sinjavac, u prigradskom naselju Rakonje ,na lijevoj strani,nalazilo se takodje prelijepo kupaliste Malo Polje,naše startno mjesto rafting avanture.
Stariji čaršinlije su ovdje često dolazili ,govoreci da je na Malom polju veoma mirno za odmor,sunčanje i kupanje,da ima lijep okoliš pun zelenila sa vodom čistom za kupanje ,da bi se mogla i piti. 

Iz Gornje mahale ,obično bi smo odlazili rano,prolazeći, pored Gušmirske dzamije do kuće Tomića, koja se nalazi na jednom uzvišenju iznad rijeke Lim ,odakle se pruža prelijep pogled na poznato čršijsko kupalište Sinjavac.
Zadrzali bi smo se neko vrijeme na obali, i uživali posmatrajući djecu koja su već razdragano skakala,trčkarala, dok su stariji užurbano tražili sto bolje mjesto za sunčanje i odmor. 
No ipak ,pogled bi mi se najviše zadržavao na bukovima rijeke, velikim kamenim gromadama i betonskimim blokovima, ostacima temelja nekadašnjeg starog mosta,koji su prkosno izvirivali iz vode,blistajući na jutarnjem suncu... Spuštajući se dušekom ,od Malog polja do Sinjavca,morali smo proći i izmedju ovih betonskih blokova,prolaskom preko ramena valova,kako bi stigli do našeg krajnjeg odredišta,Sinjavac... gledajući velike valove kako se lome o stijenje i betonske blokove,osjetio bih katkad kako trnci prolaze mojim tijelom,no želja je bila toliko snažna da bi nadvladala strah.Jaka želja da se bude odrastao i hrabar.Zelja za novim iskustvima i izazovima.Svaka od ovih naših rafting avantura,kroz riječne brzake,majstorskim upravljanjem, vodiča Arčija, započinjala je i završavala uspješno na Sinjavcu.
Arčijev dolazak na Sinjavac , za djecu je uvijek bio zanimljiv.Izuzetno visok, ponosnog držanja, privlačio je svojom atletskom gradjom njihovu pažnju... 
Dok sam ja uživao u prlijepom pogledu na kupalište Sinjavac,Kaški je ,prepoznavši svoje drugove na kupalištu ,mahao rukom trudeći se da ga primijete.

"Šta je "trovači" ,šta ste se umirili...?" Upita Arči , a zatim nam dade do znanja da moramo krenuti, onako šeretski,na svoj način: "Come on guys, let's go !" 
Ovaj ,više ekološki termin "trovač", Arči je često upotrebljavao ,dijeleći u šali svojim najblizim drugovima komplimente,momcima koji su imali najviše uspjeha kod djevojaka.
Malo neobično,ali je to bio njegov način,njegov stil po kojem je bio repoznatljiv i cijenjen u društvu.Dobijali smo od Arčija i mi često ovaj epitet,u šali naravno, Radovali smo se ,iako smo bili djeca i nije baš izgledalo da smo neki "trovači" 
Krenusmo spuštajući se niz strmi puteljak koji je vodio kroz bašče i voćnjake, slabo nastanjenog mjesta , koji se zvao "klanac"
Bilo je tu samo nekoliko manjih,veoma starih kuća.U jednoj staroj prizemnoj kućici ,sa jednim sobičkom, živio je Babica,   siromašni starac sa sijedom bradom. Imao je on u svojoj bašči dva velika stabla, bijelog i crnog duda, 
sa slatkim i ukusnim bobičastim plodovima.Nekada je, ovaj sijedi nemoćni starac , bio strastveni ribolovac,vrsni poznavalac ribljeg svijeta i veliki zaljubljenik u rijeku Lim. Specijalnost mu je bila "mušičarenje",pa je svakom dobronamjernom prolazniku,ribolovcu,koji je želio nešto saznati o ribolovu i rijci Lim, pomagao sa puno strpljenja i volje.Od njega se još puno toga moglo naučiti.
Nakon kraćeg zadržavanja i muhabeta, kao i obično ,namještajuci svoj stari izblijedjeli saruk,dhtavom otanjelom rukom,Babica bi blagosiljao i upozoravao :"Allahu na amanet...vallahi,Lim ko Lim,nekad tih a nekad plahovit ,nekad mehlem a nekad rana..." Poselamismo se sa Babicom i nas troje krenusmo dalje ... 
Za nekih petnaestak minuta , našli smo se na samoj obali Lima,na mjestu koje se zvalo "Prštavac".U zraku se osjećao ugodan miris tek pokošene trave i svježina jutarnjeg zraka. 
Bilo je tiho i mirno jutro , tek cvrkut ptica i poneki veseli djecji glas sa kupališta,dopirao je do nas..Sa ovog mjesta,na lijevoj strani već smo mogli vidjeti Malo polje i kupalište , mjesto odakle započinje naša avantura niz rijeku,naš rafting ,sa kojim će mo na atraktivan i neobičan način doživjeti ljepotu naše rijeke Lim...
Prštavac je zapravo bio jedn veliki šljivik u naselju Rakonje.U ono vrijeme, i ovo naselje je isto tako bilo slabo naseljeno i svuda okolo bile su livade, pašnjaci i njive, sve do magistralnog puta. Da bi smo stigli do mjesta na kojem se nalazi puteljak , koji se spušta do Malog polja kroz gusto raznovrsno rastinje, morali smo prijeći kroz ovaj šljivik ....
Prštavac je mjesto na kojem su se pravili teferičii i zajednički obiteljski izleti.Bilo je ovo prelijepo mjesto za zabavu , kako djece tako i odraslih.Teferiči su bili puni radosti i ljubavi druženje sa svojim rodjacima,susjedima, prijateljima i znancima.

No ipak, jedan veliki teferič, koji je obično održavan 2. avgusta na Aliđun,ostaće trajno urezan u mom sjećanju.
Bio sam jako mali ,kada je majka dovela mene i moju sestru Hajriju na ovaj teferič , na kojem se još od ranih jutarnjih časova počeo okupljati narod .Bilo je lijepo vidjeti tolike okupljene, a među njima jako puno djece i mladih.Ubrzo smo našli naše rodjake i sudsjede te smo se i mi pridružili . 
Veselje je uveliko bilo počelo.
Osim u muzici, pjesmi i igri uživalo se u raznim jelima i pićima,a jedna je od glavnih atrakcija ovog teferiča je bio harmonikaš Kujo Šemović i
i Dzemo sa bubnjem(tapan) koji je nosio na ramenu... 
Nekoliko djevojčica,iz naseg sokaka, među kojima je bila moja sestra Hajrija, Suljine dvije šćeri, Amra i Bela,te Sabina,Rabija i Fadila, negdje oko podneva otišle su na kupalište Malo polje. 
Oblaci su se počeli navlačiti, ali niko nije obraćao pažnju i nisu nikome kvarili raspoloženje.
Stariji su uživali uz čašicu domaće rakije , mezetluke i lijepu pjesmu. 
Mi dječaci uživali smo jureći za loptom, trčali sa jednog kraja livade na drugi.
Znatiželjno bi smo odlazili do bistrog hladnog potoka,obraslog gustim zelenim rastinjem, čije su isprepletane grane visjele iznad vode. 
Pokraj potoka je obično ostavljana hrana i piće ,koja je bila dobro zaklonjena od sunca, gustim zelinilom i stablima.
Bilo je tu raznih šerpi, lonaca ,tepsija, sa raznovrsnom hranom , pokrivennih lijepim mahramama .Ipak,jedna tepsija u kojoj se nalazio patišpanj i hurmašice, privlačila je našu pažnju najviše. 
A kad saznadoh da je ove lijepe ,mirisne kolače, donijela teta Ševala,ja se više nijesam odvajao od njenog sina Farka. Pozivao sam ga da se igramo,no njemu nije bilo ni do čega.Molio sam ga da ide sa mnom, da mu pokažem mjesto gdje sam napravio malu katafu , za jedno malo žuto psetance, koje sam našao pokraj Lima . Meškoljio se lijeno i gotovo plačnim glasom je molio majku da ga vodi kući. Sjedio sam još neko vrijeme pored njega,pa ustadoh nevoljno i podjoh da se pridružim djeci, koja su se okupljala oko harmonikaša Kuja i bubnjara Dzeme.
Najednom ,ugledah nekoliko djevojčica, koje su dolazile iz pravca kupališta ,trčeći i mašući rukama, vriskale su iz sveg glasa: 
"Ljudiii...udavila se Bela!"
Zastadoh kao ukopan a oči mi se napuniše suzama.
Odjednom sve utihnu ,i muzika i pjesma i razdragani dječji glasići...
osjetih majkinu ruku na ramenu i prve kapi kiše...


Hajrudin Lule Mekić